Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Skenderović

Do konca 19. stoljeća definirane su nacionalne povijesti južnoslavenskih naroda: Srba, Bugara i Hrvata. Nakon njih, kroz proces formiranja povijesne svijesti prošli su Slavenci, Makedonci i Crnogorci. U najnovije vrijeme pokrenuta je inicijativa da se, kao kamen temeljac nacionalnog identiteta, opiše posebna povijest bačkih Bunjevaca. Međutim, inicijatori još nisu definirali što zapravo uključuje bunjevačka povijest. Odgovor na ovo pitanje je veoma jasan. Bunjevačka povijest integralni je dio hrvatske povijesti. Drugim riječima, jedino se u kontekstu širih društvenih zbivanja u Hrvata može razumijeti rad plejade bunjevačkih javnih radnika od preporoditelja Ivana Antunovića, preko Paje Kujundžića do Ljudevita Budanovića i Blaška Rajića. Dokaz tomu je, između ostalog, rod Skenderovića, koji je već u najstarije vrijeme igrao vidnu ulogu u javnim poslovima u Subotici. Također je dao veliki doprinos izgradnji nacionalnog identiteta bačkih Hrvata. Zapravo, on je toliko velik da se može napisati posebna knjiga.

Nezaobilazan doprinos

U izdanju ZKVH-a, nedavno se pojavila neobično rijetka knjiga pisana s velikom pasijom. Nosi naslov Povijest jedne male grane velike porodice Skenderović, a pokriva povijest piščeve muške linije praktički od prvih zapisa s konca 17. stoljeća do početka 21. stoljeća. Nedvojbeno je mnogo muke i napora iziskivalo da se pokriju skoro tri stoljeća. Naravno, to ne znači da su iscrpljene sve mogućnosti za istraživanje razgranatog roda Skenderovića. Zapravo, djela narodnih prvaka: urednika Nevena Petra (1864. – 1913.), somborskog župnika Antuna (1891. - ?), te HSS-ovaca odvjetnika Miće (1904. – 1954.) i veterinara Grge (1913. – 2002.) nisu ni izdaleka opisana kako zaslužuju. To su samo neka od imena, koja se javljaju u uskoj vezi s pokretom za oslobođenje bačkih Bunjevaca od asimilacijskih pritisaka u drugoj polovici 19. stoljeća, odnosno prvoj polovici 20. stoljeća. Kao nepokolebljivi borci za autentične interese svoga roda zaslužuju da se upišu zlatnim slovima na stranicama povijesti. Jednostavno rečeno, bez njihovog udjela u društvenim zbivanjima ne može se razumijeti, a ni zamisliti, povijest bačkih Bunjevaca.
Genealogija

Grgo i Mićo zapravo su bili rodbina. Imali su zajedničkog pradjeda i prabaku Ivana i Mariju, r. Vojnić Tunić. Obojica su vukli podrijetlo od Fabijana Skenderovića, koji im je bio predak u 7. koljenu. Ukratko, njihova zajednička genealogija do trećeg koljena izgleda ovako: Jakov i Katarina Mukić (vj. 16. XI. 1749.) Ivan i Magda Gabrić (vj. 14. XI. 1774.), Mihajlo i Janja Temunović (vj. 11. XI. 1807.), Ivan i Marija Vojnić Tunić (vj. 16. XI. 1842.). Grgin djed i baka su bili Karlo i Barbara Vujković Cvijin (vj. 9. VI. 1879.), a otac i mater Josip Kalman (14. I. 1881.) i Marga Stipić (vj. 1899.). Mićin djed i baka bili su Matija i Vitalija Đukić (27. V. 1867.), a otac i mater Antun i Cecilija Merković (vj. 5. XI. 1888.). Grgo je rođen 19. V. 1913., a umro 25. XI. 2002. Mićo je rođen 1904., a umro 1954. 

Povijesni trag

Mićo (Mihovil, Mihajlo) bio je tajnik organizacije Hrvatske seljačke stranke za Bačku i Baranju. Zbog svog nekompromisnog držanja, stekao je još između dva svjetska rata protivnike, koji su tražili načina kako da mu napakoste. Tako je izvjesni Josip Stepanović (nekoć Zeisberger), predstojnik subotičke policije, pripremao postupak protiv njega u svibnju 1939. Postupak se izjalovio, jer »krunski svjedoci« nisu htjeli svjedočiti protiv Miće. Mićo je ostao u lijepoj uspomeni suvremenika, naročito Jerka Zlatarića, zamjenika senatora Josipa Đide Vukovića: »Đidu se poštivalo jako, ali oko Miće su se ljudi okupljali. On je bio odvjetnik i najugledniji hrvatski intelektualac u Vojvodini. Zanimljivo je da nije imao nikakvu političku dužnost. Okupljao nas je i poslije (Drugog svjetskog) rata. Naravno, novim je (komunističkim) vlastima bila poznata njegova vrijednost i nisu dobrim okom gledali na njegovu aktivnost pa je bio osuđen. Kaznu je izdržavao u Makedoniji radeći teške šumske radove. Zamislite, stražari nisu dopuštali drvosječama da se sklone kada stablo pada pa koga uhvati – uhvati. Kada je odslužio, onda su mene odnijeli. Ponovo su ga htjeli uhapsiti, pa se objesio iz očaja, dakle, žrtva jedne terorističke kampanje. Nije imao potomaka.«

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika