Arhiv tekstova

Nabijanica

Živimo u vremenima modernih nebodera, višekatnica od armiranog betona koje niču na očišćenim prostorima i ruševinama nekadašnjih nabijanica, starovremenskih kuća pravljenih od nabijene zemlje. O tzv. nabijanju zemlje su kroz godine napisani brojni tekstovi, a svojevremeno je bila i jedna priča o fotografiji na ovu temu u kojoj je temeljito opisan postupak izgradnje na ovaj način, Ali ova priča je posve drugačija, jer je ovo prije svega jedan mali, romantični podsjetnik na neko drugo vrijeme. Fotografija pred nama zauvijek je ovjekovječila veliku mobu na gradnji jednog salaša u Đurđinu 1950. godine, a do nje smo došli zahvaljujući obiteljskom arhivu Branke Kovač-Šokčić.
»Moj dida Blaško Kujundžić je išao u mobu nabijati buduću građevinu od zemlje skupa s glavnim majstorom izgradnje Ivanom Korponaićem, inače bratom njegove žene«, kazala je kratko Branka i ustupila stari crno-bijeli fotos.
A na njemu dva šogora i brojni drugi mobaši nabijajući zemlju »opravljaju« glavnu zgradu na salašu, a fotografski zabilježena uspomena, »eto sudbine«, postala je inspiracija za priču o tradicionalnoj arhitekturi sjevera Bačke. U posve laičkoj želji pokušaja dobivanja potpunijeg doživljaja onog što se na ovoj zanimljivoj fotografiji vidi zamolili smo Josipa Horvata, svojedobno i samog sudionika jedne slične akcije nabijanja zemlje, za malo stručnije pojašnjenje. 
»Kuće su se nekoć gradile od prirodnog materijala iz neposrednog okruženja. Primjerice, u brdovitim predjelima i izobilju kamena nastambe su se gradile od tog najdostupnijeg prirodnog materijala, dok su se kod nas u sjevernoj Bačkoj one pravile i gradile od zemlje, prirodnog materijala našega okruženja. Zemlja se dobijala kopanjem u neposrednoj blizini budućeg objekta od tzv. naboja. Uzimala se žuta zemlja i njome se punio prethodno napravljeni ‘šalung’ od dasaka colarica koje su bile poduprte s vanjske i unutarnje strane budućih zidova uz pomoć okruglih drvenih stupova. Prostor za visinu dasaka, koje su uglavnom sa sobom donosili mobaši i na taj način dodatno pomagali budućim vlasnicima kuće, popunjavao se žutom zemljom nakon čega je slijedilo nabijanje. Prvo su išli ‘furkači’, obično njih četverica koji su drvenim ‘klinastim’ maljevima nabijali zemlju do dasaka. Dvojica s jedne strane, tj. s vanjske strane zida jedno za drugim, a druga dvojica s druge, tj. unutarnje strane zida. Za njima su išli takozvani nabijači, koji su jedno za drugim nabijali zemlju s okruglim ili četvrtastim drvenim maljevima. Kada su zidovi bili urađeni na budućoj zgradi, na još svježim zidovima od nabijene zemlje velikim sjekirama pravili su se otvori tamo gdje će potom biti vrata i prozori. Snažni udarci velikih sječiva znali su u dodiru s jako stvrdnutom zemljanom masom proizvesti ozbiljne varnice, jer je nabijena podloga bila tvrda poput kamena. U nastojanju dobivanja preciznijeg i ravnijeg presijecanja željene površine kroz debele naslage nabijene zemlje koristile su se i velike pile i oštre žičane sajle koje su građevinari vukli s obje strane zida. Zemljana građevina bi se potom pokrila drvenom građom i, u ondašnje vrijeme pedesetih godina popularnim ‘bon crijepom’ iz Kanjiže. U takvom stanju nabijeni zidovi ostavljani su najmanje godinu dana da se dobro osuše, pa bi se tek nakon proteka uobičajenog vremena sušenja pristupilo ostalim građevinskim radovima kao što su žbukanje blatom, opet od žute zemlje i pljeve kao vezivnim materijalom.«
Podizanje, tj. izgradnja jedne klasične onovremenske nabijanice za obiteljsko stanovanje trajala je, ovisno o brojnosti mobaša i njihovoj vještini nabijanja zemlje, nekoliko tjedana. Bio je to izuzetno naporan tjelesni posao, osobito za one koji su radili na višim točkama kuće, ali iskustvo i zdrava snaga činili su svoje. A da bi građevinari imali dovoljno energije starale su se domaćice prinoseći im klasični jaki ručak (slanine, kiselne, luka i domaćeg kruha), a po završetku dnevnog posla, negdje predvečer i kuhanu užnu (paprikaš, taranu i sl.). Kvalitetno urađene brojne nabijanice stoje i danas, odolijevajući vremenu, a postojanost njihovih debelih zidova najbolje svjedoči o dobro urađenom nabijanju zemlje. 
D. P.