Arhiv tekstova
Gospodarstvo od djeda do unuka
Na obiteljskom imanju na salašu 336 u Žedniku žive i bave se poljoprivrednom proizvodnjom, ratarstvom i stočarstvom Stipan Šarčević i supruga Blaženka skupa s njihovim sinom Tomislavom koji u kući pored njih živi sa suprugom Sanjom i njihovom djecom Vladimirom i Nikolom.
Žednik je ratarsko i stočarsko seosko naselje koje se nalazi 17 kilometara južno od Subotice. Prema popisu iz 2002. godine ima 2.230 stanovnika. Površina obradive zemlje na području Žednika i okolice je iznimno velika, te se većina stanovništva bavi poljoprivrednom proizvodnjom.
Vjerni salašu, zemlji i radu
»Od rođenja sam na ovom imanju, vrlo rano sam se počeo baviti poljoprivredom, djed Veco i majka Katica su bili stari, to je bilo njihovo imanje, a križ krajputaš koji je nedaleko od imanja, na prilaznom putu salašu je podigao moj djed 1937. godine. Gospodarstvo su nastavili voditi moj otac Josip i mati Marta. Otac mi je jako rano prepustio gazdovanje. Praktično počinjem raditi ovdje na gospodarstvu od svoje 12. godine, kada sam prvi put sjeo u traktor. Završio sam tada četvrti razred i tada smo kupili nov traktor, moj otac na taj traktor nikad sjeo nije i tako sam počeo raditi, kao i sve druge poslove. Moja odluka u ono vrijeme nije bila laka, iako nisam imao dvojbu, jer su se svi moji školski drugovi odlučili dalje školovati, a ja sam se odlučio posvetiti zemljoradnji. Što je vrijeme dalje odmicalo pokazalo se kako sam bio u pravu i da nisam nimalo pogriješio u svojoj životnoj odluci. Uspjeli smo dosta toga stvoriti, osigurao sam egzistenciju i svom sinu, njegovoj obitelji i svi skupa radimo na ovom našem imanju. Sin i ja imamo kompletnu potrebnu mehanizaciju za obradu oranica i sjetvu. Dakle, nisam bio ni punoljetan kada mi je otac poslove malo-po malo prepuštao i počeo sam voditi brigu o gospodarstvu«, kaže Stipan Šarčević i navodi kako se, osim ratarstvom, ovo gospodarstvo bavi i stočarstvom, a ima i svoje silose za stočnu hranu i mješaonu, tako da sami pripremaju cijeli proces prehrane njihove stoke.
Poljoprivredna utakmica
»Imali smo nekada ovce, preko 100 grla i gajili živinu. Ovce smo prošle godine rasprodali, teško je prodati jagnje, i da je isplativo ljudi bi gajili ovce. To više ne radimo i sada gajimo pšenicu, ječam, nešto malo suncokreta, repice i kukuruza, živimo od ratarstva i od uzgoja tovnih svinja. Teško je biti zadovoljan otkupnim cijenama ratarskih proizvoda, prinosi su kod nas u ratarstvu sada strašno loši, plus mi plaćamo odvodnjavanje, a od čega da odvodnjavamo kada nam nedostaje kiša. Suša nas je jako pogodila. Ipak, naši ratarski proizvodi sada imaju dobru cijenu, ali uzalud dobra cijena kada je umjetno gnojivo poskupjelo 300 posto. Bio sam na prosvjedima poljoprivrednika u kolovozu, zbog suše i teškog stanja poljoprivrednih proizvođača, ali naš Grad Subotica nije stao iza nas. Cijena goriva je visoka, nama je najbliža crpka 15 kilometara, znači to je za mene tamo i nazad 30 kilometara. Litra euro dizela košta do 222 dinara ovog mjeseca, a nemamo ni dinar nadoknade za gorivo. A težimo k Europskoj uniji i igramo neku utakmicu u poljoprivredi u situaciji kada poljoprivrednici u Europskoj uniji imaju prednost, poticaj 200 do 250 eura po hektaru i još plus poticaj za plavi dizel, a mi to nemamo. Dobili smo 400.000 dinara poticaja za pedeset hektara, to je za godinu dana. Kredite smo koristili devedesetih godina, tada sam već radio oko 300 jutara zemlje i nije se moglo bez kredita. Sada radimo oko 400 jutara oranica i koristimo kratkoročne kredite za ulaganja za sjetvu«, kaže Šarčević.
Monopol na cijene tovljenika
Stipanov sin Tomislav gaji tovne krmače i prasad, a cijena grla stalno varira. Kako kaže Stipan, poticaja za stočarstvo ima, ali isplate jako kasne.
»Imamo više od 100 krmača, ali jako je loše s otkupnim cijenama. Prije šest tjedana prodavali smo za 297 dinara, sljedećeg tjedna za 275 dinara, pa onda za 255, pa za 235 i došlo je sada do 190 dinara za kilogram. Sad će cijena ići malo naviše, ali meso u prodavaonicama ništa nije jeftinije. Muči me to variranje otkupnih cijena tovljenika. Ide li to do totalnog uništenja ovdašnjih proizvođača tovljenika? Bitna karakteristika monopola je da može potpuno odrediti cijenu robe koja se kupuje, bez obzira na količinu koja se nudi. Vidim da ćemo ostati bez naše proizvodnje, ostat ćemo i bez mlijeka, bez svinja, a onda će nam razni inozemni tržni centri prodavati njihove proizvode. Jest će se ovdje što se uveze, a neće biti jeftino. Sve je ovo kod nas nepoznanica s više faktora, mi poljoprivrednici ne možemo utjecati na padaline, na cijene, a ono što kupujemo za proizvodnju to nam drugi određuju cijenu, kao i kad prodajemo naše proizvode. Kod nas je najveći problem što je kupovna moć takva kakva već jest. Frapirao sam se kada sam iz medija saznao kolike su mirovine brojnih umirovljenika, primaju mirovine između 10.000 i 20.000 dinara, a prosječna mirovina je oko 30.000 dinara. Poskupjelo je mlijeko, ulje, meso... sve je poskupjelo, pa kako onda da se kupuje više mesa, a i plaće su niske«, kaže Šarčević.
Edukacija u EU
Stipan Šarčević je bio na mnogim stručnim usavršavanjima poljoprivrednika u Europi, kao član Kluba 100 P Plus u koji se učlanio 2004. godine. Ovo vojvođansko Udruženje građana osnovano je 2003. godine kao nestranačko, nevladino i neprofitno čiji su ciljevi: stručno usavršavanje poljoprivrednika, razmjena stručnih i drugih informacija, poticanje i pomaganje istraživačkog rada u poljoprivredi i šire, a koji je od interesa za poljoprivrednike, afirmacija mjera za zaštitu životnog okoliša, istraživanje, čuvanje i afirmiranje agrarne baštine, edukacija i afirmacija žena u poduzetništvu i njihovog angažiranja na unaprjeđenju života na selu, razvoj i afirmacija ruralnog turizma, zastupanje interesa poljoprivrednika pred tijelima države i njenim institucijama.
»Dosta sam putovao, organizirana su mnoga stručna usavršavanja, tako sam obišao Hrvatsku, Sloveniju, Austriju, Njemačku, Nizozemsku, Dansku, Francusku, Tursku, na te edukativne programe smo išli svake godine krajem svibnja, prije žetve, sve do epidemije korone.«
Stipan Šarčević kaže da je život na salašu lijep, iako se često radi u »dvije smjene«. Na ovaj salaš telefonska linija je provedena 1992. godine, priključak za struju 1976. godine, a asfaltna cesta Žednik – Đurđin, pokraj koje se nalazi ovaj slaš, izgrađena je 1977. godine. Stipan Šarčević je skupa sa svojom obitelji bio domaćin Takmičenja risara 2015. godine, tradicionalne etno manifestacije u sklopu Dužijance, a pomladak Dužijance u Žedniku predstavljao je i njegov unuk Vladimir, koji je bio mali bandaš.
»Bio sam mali kada je vršalica dolazila kod nas na salaš, poslije su došli kombajni. Kada su prvi žitni kombajni ušli u naša žitišta sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, bio je to početak kraja ručne žetve. Na Takmičenju risara se prikazuje kako su nekada ljudi radili ris. Bili su ljudi onda veseli, kada se to radilo, možda veseliji nego sad. Volimo Dužijancu, ona je dio nas i mi smo neraskidivi dio nje. To je naša tradicija i mi ćemo je čuvati i njegovati dokle nas bude. Kao što ćemo ostati vjerni našem salašu, zemlji i radu i životu na njoj. Kod nas je na salašu ostala mladost. Ratarstvo i stočarastvo bez više generacija na jednom gospodarstvu je neodrživo. Radnika nemamo, sve sami radimo«, kaže Stipan Šarčević.
Zvonko Sarić
