Arhiv tekstova Arhiv tekstova

»Memento mori«

Koncem prošlog i početkom ovog tjedna većina groblja u Subotici su »oživjela«. Oni stanovnici koji su pokretni iskoristili su dane vikenda i početak tjedna da posjete svoje mrtve pretke i urede njihove grobove, a oni nepokretni su u svojim kućama 1. ili 2. studenoga palili svijeću na njihov spomen, »da im sija vječita svjetlost«. Srednjovjekovna latinska izreka »memento mori« doslovce znači: »sjeti se smrti«, odnosno: »sjeti se da si smrtan«, ali u prenesenom značenju (po mom shvaćanju) i: »sjeti se i svoji mrtvih predaka«, bilo da znaš gdje im je grob ili su (najvjerojatnije u boljem slučaju) zakopani na nekom nepoznatom mjestu. Kada je riječ o običaju štovanja mrtvih, najčešće se nesvjesno ponašamo kao praljudi, jer običaji vezani uz smrt često potiču iz poganskih vremena, a crkveno-vjerski običaji samo su se tome prilagodili. Radi pobjede nad smrću ljudi su stvorili vječita bića-bogove, naravno prema svom liku. Nažalost, neki ljudi u povijesti povjerovali su da su i oni bogovi, što je mnogima donijelo neviđene patnje i muke. Ali, i tu je pronađen odgovor: »zemlja je dolina patnje i muke, vječiti mir i blaženstvo čeka smjerne ljude gore na nebu, u raju«. Život i smrt je jedna od glavnih tema filozofije, ali i vjerskih nauka. Nemojte se uplašiti, neću početi »filozofirati« i raspravljati o religijama (možda malo, onoliko koliko je i neophodno). Uglavnom želim govoriti o tome što smo mi ljudi-graditelji pridonijeli štovanju mrtvih predaka. Osnovna teorija graditeljstva govori o dva praoblika ove djelatnosti koji su nazvani »edikula« i »trilit«. Prvi izraz (lat. ades) znači dom, kuća odnosno (mali) hram, a drugi znači »tri kamena« odnosno (nadgrobni) spomenik.

Priče o potrazi za »vječitim životom«

Jedan od prvih graditelja, mitski mezopotamski polubog Gilgameš, koji je gradio zidove grada Uruka, imao je svog vrlo dobrog druga Enkidua, koji je umro. U želji da ga oživi krenuo je u potragu za jednom travom koja ljude čini besmrtnima. Poslije mnogo muke pronašao je tu travku, ali je od umora zaspao i, dok je spavao, jedna zmija mu je pojela tu biljku. I tako, ništa od mitske besmrtnosti. U drugoj biblijskoj priči opet ulogu ima jedna zmija, koja je nagovorila Evu da pojede jabuku sa zabranjenog drveta. Ona je brzo pojela jabuku s drveta spoznaje, ali je Bog to primijetio i nije stigla pojesti i drugu jabuku s drva besmrtnosti, pa smo zato smrtni, ali nas čeka vječni život u raju. Ali prije toga moramo još proći »sudnji dan« kada svi uskrsnu i pravedni će dobiti vječni život, a grješni konačnu smrt (slučaj nije baš jednostavan). Francuska književnica Simone de Beauvoir u svom fantastično-filozofskom romanu Svi smo smrtni priča o jednom muškarcu imena Fosca, koji zahvaljuljući jednom eliksiru živi već 800 godina i nesretan je što ne može umrijeti, jer je tijekom stoljeća izgubio svoje voljene i ideale. Zaključak romana: »samo život s krajem može dati smisla idejama, borbi, osjećanjima, ljepoti«.

Građevine za mrtve 

Danas su naša groblja »mali gradovi«, s ulicama i placevima na kojima stoje naše »vječne kuće«. Ako smo bili jako bogati, mogli smo si na većem placu podići i malu građevinu – kapelicu; ako smo manje bogati, onda se diže spomenik od kamena, a siromašniji obično dobiju drveni križ i malu zemljanu humku. Postoje i velike nadgrobne humke od zemlje (kurgani), koje su prije puno vjekova podizali stepski narodi, od Rusije do naše Kanjiže, preko mrtvih tijela svojih vladara. Jedna takva se nalazi pored puta Horgoš – Kanjiža. Najpoznatiji tip nadgrobnog spomenika je »kamena humka« piramida. Treći tip spomenika zove se kenotaf. To je simboličan grob ili spomenik podignut u spomen na pokojnika čije se tijelo nalazi drugdje. Riječ kenotaf grčkog je podrijetla (kenos – prazan i tafos – grob). Kenotafi se obično podižu u čast pojedinca, a ima i onih koji su podignuti u sjećanje na grupe pojedinaca, npr. izgubljenih ili stradalih vojnika na nepoznatim lokacijama (grob Neznanog junaka na Avali). Jedan od najpoznatijih kenotafa (nikad realiziran) je tzv. Newtonov kenotaf, čiji je projekt izradio Francuz Étienne-Luis Boullée. Nadgrobni spomenik je projektiran u obliku najsavršenijeg geometrijskog tijela kugle. Trebao je biti visok 150 m, viši od Keopsove piramide (139 m). Mi Subotičani isto imamo jedan veliki kenotaf ispred katedrale koji se zove Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma. Većina zemnih ostataka mrtvih žrtava ne nalazi se u grobnici. Specifičan spomenik je Ptica slomljenih krila na Senćanskom groblju. Tijela pobijenih se nalaze u tridesetak zajedničkih neistraženih grobova-raka, a njihova (pretpostavljena) imena su urezana na veliku kamenu ploču. Sjetimo se: i oni su naši mrtvi.

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay