Arhiv tekstova

Miković

Iako nisu bili veliki povijesni čimbenik, bački Hrvati su od 17. stoljeća do danas sudjelovali u krupnim političkim događajima. Isto tako, iako kulturološki ne predstavljaju veliku silu, ostavili su pečat u ovoj sredini, a i šire. To, između ostalog, pokazuju i predstavnici roda Mikovića. U društvenom smislu, najznačajniji predstavnici ovoga roda su zrakoplovac Veco (1914. – 1942.), novinar i književnik Milovan (1947. – 2021.) i dječja spisateljica i amaterska slikarica Ružica.

Genealogija

Svo troje vode zajedničko podrijetlo od Mije, koji je 10. XI. 1777. oženio Mariju Jurić. Mijo je umro 22. X. 1813. Iza sebe je ostavio nekoliko djece. Jedan od njegovih brojnih potomaka jest zrakoplovac Veco, koji je rođen 7. VI. 1914. Njegovi roditelji su se vjenčali 22. IX. 1909. Otac Gustav ml. (23. XI. 1878.) po zanimanju je bio trgovac konja. Njegov djed također je bio Gustav ili Ago. Neven od 15. XI. 1909. piše o njemu: »Više puta je zadivio gledaoca sa svojim lipim i dobro utreniranim upregama«. Majka Jelisaveta (4. XI. 1884.), domaćica, bila je kći Vece Merkovića i Julijane Mikić. Vecina paternalna genealogija izgleda ovako: Mijo i Marija Jurić (vjenčani 1777.), Josip (r. 10. III. 1780.) i Helena Vukelić (vj. 1798.), Ivan (r. 1803.) i Paulina Kovačević (vj. 29. XI. 1822.), Gustav i Marcela Kadar (vj. 1870.), Gustav (1878.) i Jelisaveta Merković. 
Književnik Milovan sin je Geze Mikovića (1920. – 1997.). Njegova paternalna genealogija izgleda ovako: spomenuti Mijo i Marija Jurić, Andrija i Matija Navai (vj. 1819.), Jakov i Ana Vuković (1852.), Nesto i Marcela Baranji, Jakov (1890.) i Rumenka (Piroška) Sič, Geza i Jelena Vuković (negdje Vujković). Ružičina genealogija identična je Milovanovoj do 4. koljena. Drugim riječima, Ružici i Milovanu su zajednički paternalni šukundjed i šukunbaka (Jakov i Ana Vuković). Oboje su povezani s pjesnikom Aleksom Kokićem. Ružica je povezana i sa slikarom Antunom Bačićem (1887. – 1977.), čija mati je bila iz roda Mikovića.

Veco Miković

Bački Hrvati su iznjedrili više imena koja su upisana na stranicama tehnike. Jedno od poznatijih jest ime Subotičanina Ivana Sarića, konstruktora prvog zrakoplova na ovim prostorima. Suprotno očekivanjima, Subotica nije izrasla u grad zrakoplovaca niti predstavljala bilo kakvu točku na zrakoplovnoj karti Jugoslavije. Tu reputaciju su imali Vršac, Zemun, Petrovaradin i druga mjesta. Međutim, Subotica je ipak dala još jednog zrakoplovca, koji je ušao u anale svjetskog zrakoplovstva. U pitanju je na početku spomenuti Veco Miković. 
On je postao zrakoplovni strojar 1936. Završio je Drugu pilotsku školu u Kraljevu u rujnu 1939., a u studenom 1940. upisao Treću pilotsku školu u Nišu. Njegovo daljnje usavršavanje prekinuo je travanjski rat 1941., koji se završio kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije. Miković je, poput brojnih zrakoplovaca jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva, stavljen pod zapovjedništvo njemačkog ratnog zrakoplovstva (Luftwaffe). Borio se na istočnoj fronti, gdje je oborio 12 sovjetskih zrakoplova. Njegov zrakoplov Bf.109G. oboren je koncem lipnja 1942., kada je napao sovjetski bombarder petljakov Pe-2. Neki od njegovih drugova su pred kapitulaciju njemačke vojske na istočnoj fronti doslovno preletjeli na sovjetsku stranu, a u daljnjoj fazi rata služili su jugoslavenske partizane. Miković je zbog svog subotičkog podrijetla također upisan u anale srbijanskog ratnog zrakoplovstva. (izvor: Dragan Savić & Boris Ciglić, Croatian Aces of World War 2).