Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Kutija za marame

Neposredno poslije Drugog svjetskog rata, 1947. godine, 23. listopada vjenčali su se Estera Đurković iz Čonoplje i Žiga Parčetić sa salaša na Bezdanskom putu. Bila je to nedjelja, kao i 75 godina kasnije kada smo o Esterinom i Žiginom vjenčanju razgovarali s njihovom kćeri Marijom Maširević. Estere i Žige više nema, ali Marija na njihovom salašu čuva kutiju za marame u kojoj su bile marame, košulja i maramice, koju je Estera dala svom budućem suprugu kada je došao u njenu kuću »pitati« (zatražiti svoju buduću suprugu od njenih roditelja). A od priče o kutiji za marame razvila se priča o Parčetićima, salašima, nekadašnjim svatovima. O svemu ovome s Marijom smo razgovarali na salašu u Nenadiću, koji su obnovili njeni roditelji, salašu gdje su proveli desetljeća, salašu kojeg nakriljuje veliki bor, donijet prije 70 godina s bračnog putovanja na Bled.
  
Šlajer, vinac, cvit

Marija priču počinje s 23. listopadom. Kaže, prije 75 godina na taj dan vjenčali su se njeni roditelji, a 175 godina prije Hrvatski sabor uveo je hrvatski jezik u službenu uporabu. 
»Nema to veze s ovom našom pričom, ali kada sam se pripremala za razgovor, učinila mi se zanimljivom ta datumska podudarnost – roditelji su se vjenčali na stogodišnjicu uvođenja hrvatskog jezika u Sabor«, kaže Marija i priču nastavlja o kutiji za marame, koju nakon smrti majke, prije 27 godina, ona brižljivo čuva. Kutija je ručno pravljena, od roza tankog materijala, a u njoj su umjesto marama šlajer, vinac, cvit s đuvegijinog revera, vinčići za enge i Esterina divojačka fotografija. 
»Vinac za mladu je s ružicama od bilog somota, vinčići za engice od perlica koje su i na cvitu koji je nosio moj otac. Maminu vinčanicu nismo sačuvali, a buket s vinčanja stavljen je na tavan. Kako mi je mama pričala takav je tada bio običaj«, kaže Marija.
Prvi susret Estere i Žige bio je na prelu, početkom 1947. godine u Hrvatskom domu u Somboru. Nije to bilo slučajno poznanstvo već je dvoje mladih upoznala rođaka Janja Matarić. Prelo je bilo u veljači, a u listopadu vjenčanje. 
»Crkveno vinčanje bilo je u Čonoplji. Išlo se u Čonoplju fijakerima i lakim žutim kolima. Posli vinčanja svatovi su bili na Parčetićevom salašu na Bezdanskom putu. Bili su to veseli svatovi, jer su svi Parčetići iako samouki, imali dara za glazbu. Svatovi su bili pravi, paorski sa svim običajima. Snaša je igrala za novce, nakon toga đuvegija ju je unio u kuću preko praga. Među svatove snaša se vratila u crvenom ruvu i kao nova mlada išla je redom i ljubila sve svatove. Rušio se ujutru narednog dana odž-ak, rušila se slama. Svekar i svekrova, a to su moji majka Kata i dida Antun, su se upregli u jednobrazni plug, a kajase je držao neko od svatova, bila je tu i kandžija. Važno je bilo zaorati brazdu, a snaja i sin su iz šinika u zaoranu brazdu bacali žito, kako bi brak i zajednički život bio plodan. Ta brazda zaoravala se u avliji, bilo je tu šale, vicovanja. Tamburaši su bili važan dio svatova i uvik se posli svatova pitalo kako je služila muzika«, priča Marija. 
Tu nije bio kraj, jer su oni najizdržljiviji poslije svatova išli kod mladenkinih roditelja, »po gaća«, kako se govorilo. 
»Išli su oni najizdržljiviji koji su od pića još bili na nogama, kako se govorilo koji nisu slomili kola«, priča naša sugovornica.
Marijin dida je bio Antun, zvali su ga Tunica i na kraju je ispalo Tušica, pa su i njen otac i stričevi dobili nadimak Tušica, koji je ostao do danas.
Vrlo brzo Estera i Žiga preselili su se na salaš na Nenadiću, koji su obnovili i koji Marija i njen brat Stipan i danas čuvaju. Ispred salaša je i veliki bor, zasađen poslije Esterinog i Žiginog vjenčanja, a donijet je s Bleda, gdje su bili na bračnom putovanju.
 
Štrika

Kutija za marame stara je 75 godina, a nešto starija je djevojačka kutija za štriku (šminku). Osim kutije, Marija je sačuvala i kutijicu s tragovima pudera, jedino nedostaje bočica parfema. 
»Mama je kutiju za štriku čuvala brižljivo i kada smo između dvije gospojine nosili napolje luftirati ruva nosili smo i tu kutiju. Mame više nema, ali ja i dalje svake godine luftiram ruva i kutijicu za štriku. To je mamina divojačka kutija, a poslije udaje donijela ju je u novu kuću. Zanimljivo je kako je kutija za štriku još sačuvana, na njoj se vidi i otisak somborske parfimerije gdje je kupljena, a i na samoj kutiji za puder uz tragove pudera jasno se vidi i marka proizvođača«, pokazuje s ponosom Marija nekadašnju šminku. 
Žene se u to vrijeme nisu upadljivo šminkale, niti su imale priliku za to. Malo pudera i malo crvenila na usne. Ne ružom već krep papirom. 
»Parče crvenog krep papira se kvasilo i onda su se njime crvenile usne. Tim krep papirom rumenili su se i obrazi i još malo pudera i to je bila kompletna šminka«, objašnjava Marija kako su se nekada uljepšavale djevojke i mlade žene.
I tu za ovaj put priču završavamo. Jednu od mnogih koja bi se mogla ispričati na Tušicinom salašu. 
Z. V.

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay