Da ne mora baš sva razmjena poruka između aktualnih žitelja jednih »otadžbina« (bivše zajedničke države) drugima (inih »domovina«) svoditi na (nogometaške) slogane tipa »Nož, žica, Srebrenica«, uvjerava nas objavljivanje knjiga srpskih autora Svetislava Basare, Davida Albaharija, Vladimira Arsenijevića, Petra Lukovića, Bore Ćosića, Bogdana Bogdanovića i Olega Tomića, (Subotičanina, od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća) kod hrvatskih nakladnika, te hrvatskih spisatelj(ic)a Vedrane Rudan, Gorana Tribusona, Ante Tomića i Roberta Perišića kod srpskih (nakladnika) »Žarko Zrenjanin« (Zrenjanin), »Prometej”« (Novi Sad), te »Samizdat B-92« (Beograd).
Knjiga Vedrane Rudan »Uho, grlo, nož« doživjela je već drugo izdanje, i to mladog beogradskog nakladnika »Rende« (u vlasništvu pomenutog spisatelja Vladimira Arsenijevića) i sva je prilika da će doživjeti i treće. Glavni lik njena romana je pedeset-i-nešto-godišnja Tonka Babić, »kolateralna šteta« razdoblja tranzicije u jednoj od banana - republika, nastalih na tlu negdašnje »velike Juge«, koja - osim što je otjerana u prevremenu mirovinu kao tehnološki višak, i što ju je zarad mlađe žene napustio muž - ima i taj »špurijus”« da joj je otac negdašnji visoki časnik (negdašnje) Državne sigurnosti, Srbin podrijetlom, što je samo po sebi zločin u aktualnim uvjetima hrvatske zbilje. U tim neveselim okolnostima, Tonka - inače spisateljičin ispisnik (1949) - iščekujući stvarna ili fiktivna ljubavnika, po cijeli dan bulji u TV- ekran, te kao iz rukava sipa sočne monologe na temu svih konotacija i asocijacija koje joj ta djelatnost izaziva; od geopolitičkih pitanja do surova razračunavanja s pretjeranim pridavanjem značaja seksu i osmišljavanju brige za djecu i omladinu kao eshatološkom smislu življenja. Sve to servirano je bez uvijanja u ma kakve uljepšane lingvistične oblatne, ispostavljeno u obliku psovačkog, mačističkog šatra izravno sa zagrebačke štajge.
Izravni i posredni utjecaji duha šezdesetih: I kakove sad sve to veze ima s drugim, glazbenim prijedlogom tjedna, pločom trija Crosby Stills & Nash, objavljenom više od tri desetljeća nakon prvog izlaska (1969), sada u obliku CD-a? Ima, itekako. Vezuje ih isti Welltanschauung, što bi rekli filozofi njemačkog klasičnog razdoblja, Welltschmerz, svjetonazor. Jer, u doba kada je književnica Vedrana Rudan stjecala temeljne uvide u svijet, krajem ludih šezdesetih prošlog stoljeća, hippy-ideologija djece cvijeća i Woodstock - naraštaja, dobila je najreprezentativnije glasnogovornike u vidu akustičarskog soft-rock trija kog su činili bivši lideri skupina Buffalo Springfield (Steven Stephen Stills - vokal, gitara, klavijature i bas-gitara), The Byrds (David Crosby - vokal, gitara), te britanskog banda The Hollies (Graham Nash - vokal, gitara, usna harmonika, klavir). Kada su nastupili na pomenutom, legendarnom Woodstock-festivalu 1969. već im se priključio i kanadski skladatelj, pjevač i kantautor Neil Young (gitara, klavijature i usna harmonika), a album »Crosby, Stills & Nash« već je bio iza njih, sa zlatnom nakladom. Slijedit će ga još uspješniji, s Youngom, Déjá vu (1970), platinasti, ali to je već d(r)uga priča. A ova, koja se bliži kraju, spojila je u jednom članku apostole i glazbene tvorce zenita strijemljenja i ideala (kontra) kulture s kraja šezdesetih godina minulog stoljeća, i kroničara raspada i deziluzioniranja tih (i mnogih inih) vrijednosti (ne samo) zapadne civilizacije, koje je počelo prije, a svoj krvavi vrhunac doseglo tijekom devedesetih, upravo na ovim nesretnim prostorima.
R. G. Tilly
