Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Džavić-Škrbić

Zahvaljujući okolnosti da su franjevci vodili kako-tako urednu evidenciju o krštenima, vjenčanima i umrlima, može se pratiti i podrijetlo subotičkog slikara Martina Džavića (1900.-1957.).
Rođen je 12. XII. 1900. kao sin Antuna Džavića i Marije Štefković. Najstariji poznati Martinov predak jest njegov šukundjed Petar, koji je 28. XI. 1780. oženio Stanu Malmović (negdje Slezak). Njegov sin Đuro rođen je negdje na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, a 26. XI. 1823. je oženio Anu Antunović. Ova mu je rodila sina Pavla, koji je 20. XI. 1850. oženio Mariju, kćerku Josipa Tumbasa i Jelisavete Štefković. Iz tog braka rođen je Martinov otac Antun, koji je 3. I. 1895., u četrdesetoj godini, vjenčao Mariju Štefković. Džavići su imali »alijas«: Škrbić, Škrbin, Škrblja (Skerbich, Skrbich, Skrbin, Sekerbin, Skrblya, Skerpich, Sekerbich). Spominju se u općinskim poslovima povlaštenog kraljevsko-komorskog trgovišta. Međutim, Martinov ogranak je do konca 19. stoljeća osiromašio. Otac Antun spominje se kao nadničar.

Subotički Michelangelo

Džavić se u Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca (članak Olge Kovačev-Ninkov) navodi kao jedan od prvih akademskih slikara u Subotici. Osnovnu naobrazbu stekao je u rodnom gradu. Nakon toga izučavao je soboslikarski obrt. Jedno vrijeme radio je kao soboslikar. Imao je radnju koja je pružala usluge restauracije crkava i umjetničko oslikavanje soba. Oslikao je više kapela. Međutim, postao je primjetniji nakon oslikavanja željezničke stanice (1924.). To mu je možda najviše pomoglo da dobije stipendiju od grada Subotice za profesionalno usavršavanje. Dvije godine je učio slikarstvo u Beogradu, a zatim još dvije u Beču. Već koncem 1920-ih stekao je glas formiranog slikara. Izlagao je radove na Izložbi bunjevačkih slikara u vestibilu Gradske kuće studenoga 1927. Subotički kolekcionar Jovan Milekić, utemeljitelj Bačkog muzeja, otkupio je nekoliko njegovih radova izloženih na ovoj izložbi. Lokalni subotički list Napló prozvao je Džavića subotičkim Michelangelom (pred Božić 1931.). U listopadu 1932. izlagao je na Izložbi bačkih umjetnika, koju je organizirao Milekić u Gradskoj kući. U istom prostoru je priredio samostalnu izložbu, koja je bila otvorena od 3. do 17. IX. 1933.

Opus

Džavićeve slike mogu se danas naći u Gradskom muzeju i Zavičajnoj galeriji dr. Vinka Perčića. Kao slikar, Džavić je uglavnom »bilježio« lokalne motive, a kao soboslikar najbolje je ostao upamćen po dekoracijama u crkvama. Od njegovih radova, koji su inspirirani životom ruralnog stanovništva Subotice (Hrvata), izdvajaju se po svojoj vrijednosti: Salaš s đermom I-II, Dove, Kraljice i Bunjevačko kolo. Naročito je postala popularna Kraljica, koja je najviše reproducirana i često viđena u domovima obitelji koje »drže do tradicije«. Džavić se okušao i kao portretist. Utjecaj folklora se može čak uočiti na njegovim ikonografskim (crkvenim) radovima. Najbolji je primjer, po Olgi Kovačev-Ninkov, strop katoličke crkve u Žedniku (1936.). »Geometrijski dekorirani okviri pokazuju nezaboravljenu vještinu njegova prvotnoga soboslikarskoga obrta«, zamjećuje Kovačev-Ninkov. 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika