Arhiv tekstova

Šatori za sve prigode

Nekadašnjih svadbi na selima i salašima nije bilo bez šatora u dvorištu. Bili su to šatori od drvene konstrukcije i ceradnog platna. Onda su se svadbe iz kuća polako počele seliti u domove kulture i druge dvorane, gubili su se polako i neki svadbeni običaji, a šatori su se, drugačiji i suvremeniji, počeli koristiti u drugim prigodama. Svjedok tome je i Stipan Petreš, koji je u poslu iznajmljivanja šatora, stolova i pribora za jelo pol stoljeća. Prvo sa svojim roditeljima, a od polovine 80-ih godina i samostalno. Posao je polako razvijao i danas njegovo poduzeće može osigurati šatore, stolove, klupe, posuđe i hladnjače za oko 2.000 gostiju.

Skoro pola stoljeća u istom poslu

Početak je bio 1976. godine kada su iznajmljivanje šatora i posuđa počeli raditi njegovi roditelji. Pomagao je roditeljima i polako ulazio u taj posao, zavolio ga i kasnije uz suprugu počeo ga i samostalno raditi. 
»Kada su moji roditelji Franja i Viktorija kretali s tim poslom, šatori su bili od ceradnog platna i drvene konstrukcije. Na salaš, gdje će biti svadba, donosili su se nekoliko dana ranije, obično utorkom, jer trebalo je vremena da se šator postavi. Nismo tada imali ni kamionski prijevoz već se sve dovozilo traktorima. Nismo imali ni radnike već se radilo na mobu. Uz šatore imali smo i potrebno posuđe za jelo, klupe, stolove, sve za oko 160 osoba. Kuhanjem se nismo bavili, jer to su radile žene koje su na preporuku išle kuhati od svadbe do svadbe«, priča o početcima ovog obiteljskog posla Stipan i dodaje da su se iznajmljivanjem šatora njegovi roditelji bavili zajedno s kumovima, a to im je bio dodatni posao koji su radili poslijepodne.
Šatori su na salašima gdje su proslave ostajali do ponedjeljka ili utorka (ako su bili pođani), a onda se su se demontirali, odvozili i pripremali za novu proslavu. 
»Bilo je manje posla nego danas, radilo se opuštenije, ali bilo je isplativo. Uglavnom smo radili po okolnim somborskim salašima ili u Kljajićevu, Gakovu, Stanišiću… Bila su u Somboru tada još dva iznajmljivača šatora«, kaže Stipan. 
Tako je, pomažući roditeljima, Stipan i sam zavolio taj posao i 1981. godine kupio je svoj prvi šator. Kupiti šator i osamostaliti se pomogao mu je dida Stipan. 
»Poslije ženidbe 1982. godine uz mene se u posao uključila i supruga Ana. Tako je i danas: radimo zajedno. Naravno, dopunjavali smo se s roditeljima. Ako je trebalo osigurati šator i posuđe za 100 ljudi, to sam imao ja; ako je trebalo za 260, imali smo zajedno. Tada sam već počeo raditi i seoska proštenja i kirbaje«, kaže Petreš. 
Prvi šator koji je kupio 1981. godine bio je od drvene konstrukcije, a za njegovo sklapanje trebala su četiri sata. S tim šatorom radio je godinu dana, a onda je sa suprugom, uz pomoć roditelja, kupio šator od metalne konstrukcije, ali koji je i dalje imamo ceradno platno. Stolovi i klupe bili su drveni, ali se vodilo računa o posuđu i stolnjacima. Stolnjaci su bili damasni, uvijek besprekorno čisti, izglačani.
Narednih godina Stipan i supruga Ana širili su posao i što se tiče kapaciteta i mijenjali šatore i posuđe. Sa 100, širili su kapacite na 200, 300, 400 osoba. Tako je bilo do sredine 90-ih godina, kada su zbog okolnosti o kojima Stipan ne želi govoriti, 1996. godine praktički krenuli ispočetka. 
»Do tada smo imali sive šatore od običnog ceradnog, lanenog ili kudjeljnog platna. Tada smo prešli na metalne šatore s plastičnim platnom, a 2000. godine krenuo sam s bijelim šatorima. Oni se mnogo lakše montiraju i takav šator kapaciteta za 100 ljudi tri čovjeka mogu montirati za sat. Prevozi se kamiončićem, nema više moba, potrebe za angažiranjem većeg broja radnika. Unutra je led rasvjeta, posuđe od akropala od plitkih, dubokih i desertnih tanjura, pribor za jelo, činije, čaše, damasni stolnjaci. Takvi šatori kupuju se u Njemačkoj i ja sada imam šatore i svu prateću opremu za 2.000 osoba. To je kapacitet koji imamo supruga i ja i brat Antun, koji je nakon smrti roditelja 1992. godine preuzeo njihov posao. Uz to, imam i pagode, šatore manjeg kapaciteta za prijeme i manje proslave, kao i velike hladnjače«, kaže Stipan.

Posao preuzet od roditelja želi ostaviti sinovima

Kada je kretao s ovim poslom, šatori su se tražili za svadbe i seoske proslave. Danas su to velike manifestacije na kojima bude po nekoliko stotina ljudi. Traže se šatori i za svadbe, ali više ne za samu svadbu već za doček gostiju ili proslave koje se priređuju dan nakon svadbe. 
»Uglavnom radimo širu okolinu Sombora, ali ima nas do Beograda. Međutim, što je dalje odredište troškovi su veći zbog samog prijevoza. Ima manifestacije koje stalno pratimo kao što su Somborski kotlić, proslave u Ruskom Krsturu, Mikini dani u Beregu, Dida Hornjakov salaš, Festival vina u Somboru, promocije koje proizvođači sjemena organiziraju za poljoprivrednike… Nakon svakog iznajmljivanja sve se pere, šatori se suše i pripremaju za naredni događaj. Ima konkurencije, kako da ne. Trudim se da budemo konkurentni cijenom, ali da imamo i zarade i na cijenu iznajmljivanja dodaju se troškovi prijevoza ili kamionskog prijevoza ukoliko vozimo više pa se mora angažirati i veći kamion. Bude da se na našem terenu pojave neki koji nude niže cijene, ali obično odrade jedan posao i više ih ne zovu«, kaže Petreš, koji se uz brata Antuna jedini u Somboru bavi poslom iznajmljivanja šatora.
Sezona posla završava se početkom studenog, a vrijeme do nove sezone Petreš koristi da uradi sitne popravke, obnovi dio šatora.
Iako su 40 godina samostalno u ovom poslu, i Stipan i supruga Ana radili su i druge poslove. Stipan je i danas uposlen u somborskom kazalištu. Kako kaže, na dva posla: na dizajnu svjetla i na poziciji tehničkog direktora, a supruga Ana do mirovine radila je u ljekarni. 
»Posao radim uz rad u kazalištu, ali je firma registrirana. Uvijek sam se trudio da uredno platim sve obveze, da budem korektan prema mušterijama, prijateljima koji su mi pomagali. Vodimo računa da šatori uvijek budu čisti, čitavi, a posuđe uredno, čisti i izglačani stolnjaci. Sve to košta, ali držimo do kvalitete«, pojašnjava Stipan svoju poslovnu politiku. 
Dok su bili studenti, u posao za koji su bili plaćeni bili su uključeni i sinovi Josip i Ivan. Naučili su sve o tom poslu, ali su danas obiteljski ljudi, profesionalno angažirani na drugim stranama. Stipan se nada da će, kada on ode u mirovinu, posao ipak preuzeti Josip i Ivan, koji bi bili treća generacija Petreša u poslu iznajmljivanja šatora. 
»Posao je razrađen i nadam se da će ga nastaviti. Uz dobru organizaciju mislim da bi to mogli raditi«, kaže Stipan na kraju razgovora. 
Njemu je želja što više vremena provesti s unucima. 
Z. V.