Arhiv tekstova
Pusto selo
Ljuba je mjesto u šidskoj općini na južnim padinama Fruške gore na prosječnoj nadmorskoj visini od 231 metra. Blagodati prirodnih ljepota u okolici daju ovom mjestu poseban šarm i to je nešto što Ljubu izdvaja od ostalih. Okruženo je prekrasnom prirodom, jezerima, ribnjacima, izvorištem i lovištem. Selo se nalazi uz samu granicu s Hrvatskom. No, uz brojne pogodnosti, mještani ovog sela posljednjih su godina sučeni s iseljavanjem jer su mnogi otišli u potrazi za poslom.
Druženje ispred dućana
U selu žive Slovaci, Hrvati, Srbi i Mađari. Šarolika nacionalna struktura nije problem u ovom selu, a ono što ih sve zajednički brine jest sve manji broj stanovnika. Danas ih je oko 360, uglavnom starijih, tek nešto mladih koji rade sezonske poslove u okolnim vinogradima i onih koji su stalno zaposlenje našli u Iloku gdje svakodnevno putuju.
Dolaskom u selo zatičem dva mještanina kako sjede ispred trgovine. Kažu da im je to okupljalište za druženje.
»Bavim se poljoprivredom i od toga živim kao i većina mještana«, kaže Zlatko Belan i dodaje: »Do prije par godina bilo nas je više koji smo se bavili stočarstvom i govedarstvom. Većih poljoprivrednih gospodarstava danas je malo. Od onih koji su se nekada bavili stočarstvom ostala su samo njih dvojica. Nekada se godišnje izvozilo iz sela 700 do 800 goveda, a sada možda samo 30. Sve je poskupjelo, posebno kukuruz i ljudima se to više ne isplati raditi. Oni koji gaje svinje rade to isključivo za svoje potrebe. Mladi koji su ostali živjeti u selu rade u vinarijama u Erdeviku, vinogradima u okolici ili susjednoj Hrvatskoj. U osnovnu školu i vrtić ide desetak djece. Selo je pusto. Ima puno praznih kuća i onih gdje živi po samo jedan član. Samo preko ljeta, kada ljudi dođu na godišnji odmor, selo oživi«.
Prije nekoliko godina selo je dobilo vodovodnu mrežu. Ono što mještani priželjkuju je izgradnja ceste Ljuba – Sot što bi im olakšalo i skratilo putovanje, te također rekonstrukcija ceste do sela i u samom mjestu.
»Budući da je granični prijelaz u blizini, kroz naše selo prolazi mnogo vozila, napose u ljetnoj sezoni. Što se tiče prijevoza, tijekom školske godine, kada djeca idu u školu, jedan autobus ide za Šid, jedan za Erdevik i Srijemsku Mitrovicu. U ljetnoj sezoni izvan naselja mogu putovati samo oni koji imaju vlastiti automobil«, kaže naš sugovornik.
U selu ima mnogo neoženjenih muškaraca od 20 od 60 godina. Djevojke su se ili udale ili otišle u inozemstvo. Jedan od starijih neženja je i Mihal Fodora.
»Od rođenja živim u Ljubi. Radio sam u poljoprivrednom poduzeću kao traktorist nekoliko godina, zatim kao sezonski radnik u vinogradima u okolici, a trenutno nigdje ne radim. Živim od iznajmljivanja zemlje. Nisam imao sreće pronaći srodnu dušu i danas živim sam. Teško je, ali sam navikao. Društvo nalazim popodne ispred dućana. Okupi se nas nekoliko, družimo se i razgovaramo. Nekada je i društveni život u selu bio bolji. Imamo Dom kulture gdje smo često organizirali druženja i igranke, a radilo je i nekoliko kulturno-umjetničkih društava i udruženje žena. Ali su i oni prestali s radom, jer nema ljudi. Aktivan je samo nogometni klub, pa nam je jedina razonoda kada se održavaju nogometne utakmice«, kaže Mihal.
Posao s druge strane granice
Željka Donković jedna je od mlađih mještanki koja je ostala živjeti na selu. Ima hrvatske dokumente i uspjela je naći stalni posao u Iloku. No, mjesto prebivališta nije promijenila.
»Oni koji rade ovdje, rade za satnicu od 300 do 400 dinara, što je nedovoljno za život. Osim nas koji imamo hrvatske dokumente, puno je i onih koji rade na ugovor u susjednoj Hrvatskoj sa srpskim dokumentima. Zadovoljna sam poslom, ali nakon povratka kući radim i poljoprivredne poslove u vrtu i štali. Može se živjeti, ali ono što nam nedostaje je društveni život. Izgleda kao da je život stao, napose poslije korone. Mladih nema, nema više prilika za druženje kao što je bilo nekada i mislim da je i to pored egzistencijalnih potreba razlog što mladi odlaze iz sela«, navodi ona.
Na posao u Hrvatsku svakodnevno putuje i Darko Šili. Iako već pet godina radi u Iloku, svakodnevno putovanje mu nije problem iako ponekad dugo čeka na prelazak granice.
»Pored posla bavim se zemljoradnjom i stočarstvom za svoje potrebe. Nije lako, ali moramo raditi i od nečega živjeti. Volim svoje selo, tu sam navikao živjeti bez obzira što je mladih sve manje u selu. Okružuje nas prelijepa priroda i mislim da bi se turistički potencijal mogao iskorititi kada bi netko to pokrenuo. Otišao sam raditi u Njemačku, ali nisam mogao izdržati. Vratio sam se poslije šest mjeseci. Razumijem ljude koji odlaze, jer svatko gleda da ode tamo gdje mu je bolje. Razumijem ih, ali ja ne mogu bez svog sela, unatoč problemima«, kaže Šili.
Zdenka Zarić također je odlučila ostati u Ljubi.
»Rođena sam u Ljubi i ostala sam živjeti ovdje. Meni život na selu odgovara. Tu sam odrasla i ne bih mogla živjeti u gradu u stanu, u četiri zida. Seoski život je mirniji, ljudi su drugačiji, srdačniji i pitomiji«, kaže ona i dodaje da tko hoće raditi, može lijepo živjeti na selu: »Radim sezonski u vinogradima u Ljubi, od vezivanja juca sve do berbe. Osim zarade, to je nama ženama i prilika za druženje i razonodu. Uz dobro društvo i priču vrijeme brzo odmiče i posao je puno lakši. Kod kuće uvijek ima posla, ali se uz dobru organizaciju sve stigne«, kaže naša sugovornica.
S. D.
