Arhiv tekstova
Šuma, moj najbolji prijatelj
Moja opsesija je postalo drveće i to ne samo u kontekstu šume, jer znam da to nije novost, već u kontekstu hlada. Šetam tako s frendom poslije posla, a jako je vruće, prevruće je. Ali čim skrenemo iza ugla, u malo hlada, temperatura postaje normalna za ovo doba godine. I onda kreće razmišljanje zašto je sve manje drveća u zelenom gradu.
Živim u centru grada i na putu do stana saznala sam da će se na mjestu ruševina graditi parking. Daleko od toga da nemam bolju ideju, ali ne želim se više hraniti lošim stvarima nego se mislim i sanjam da na parkingu budu stabla. Jer svi žele parkirati u hladu, ali nitko se ne sjeti posaditi drvo na parkingu. Ne znam zašto je to tako. Ali još uvijek se nadam i jedva čekam da se parkiralište završi i da me drveće iznenadi. Želim vjerovati da nisam jedina koja mašta o drveću.
Čekajući drvo, hodam šumom
I prethodni vikend bio je u znaku šume, kako nalaže priroda moje osobnosti. Zapravo, šetale su se staze kao na natjecanju. Naša redakcija u petak je bila u radnom posjetu Monoštoru na tragu novih divnih projekata koje neću otkriti. Kako sam prethodnih tjedan dana živjela u vikendici u naselju Brunai kod Kupusine, odlučili smo proći dionicu od Štuke i brane na kanalu Dunav – Tisa – Dunav, do Monoštora, pješice. Prema Google izračunima i u razgovoru s prijateljima saznali smo da je tura duga osam kilometara. Krenuli smo rano ujutro, kako bismo na vrijeme stigli na dogovoreno mjesto. Cijela tura je išla kroz šumu i uz kanal Dunav – Tisa – Dunav. Malo je reći da se radi o lijepoj dionici, s dobro utabanim makadamskim putem. Nismo još ni zagazili u šumu, a krdo divljih svinja zaželjelo nam je dobro jutro. Bili su u jutarnjoj šetnji do vode i uplašeni ljudskom prisutnošću brzo su podigli prašinu. Često u razgovoru s ljudima koji ne borave puno u šumi saznam da se boje divljih svinja. Malo mi je čudan i malo neopravdan taj strah od životinja u našem okruženju. Smatram da životinje treba poštovati i uvažavati, ali ih se ne treba bojati. Ako niste netko tko prijeti životinjama, one će biti te koje se boje i koristit će svaku priliku da izbjegnu susret. Uglavnom, imali smo priliku cijelim putem ostati u prašini koju prave velike obitelji divljih svinja. Vidjeli smo samo dvije srne, ovo je sigurno bio period dana kada su manje aktivni za ove divne četveronošce.
Još jedan dojam i jedna neobičnost ove šetnje bila je prašina. Zemlja je toliko suha da je nekoliko traktora koji su taj dan prošli kroz šumu smrvilo sve vagaše i našli smo se u bujici prašine. Malo je reći da smo iz šume izašli do pojasa u prašini. Besplatno smo dobili ugođaj vožnje u prtljažniku, kako bi cijela avantura dobila posebnu čar.
O onome što se dogodilo u Monoštoru i divnim ljudima koje smo tamo sreli i s kojima smo kuhali bit će prilike pisati i pričati u nekom od sljedećih brojeva, kada dođe vrijeme za otkrivanje tajni. Reći ću samo da urednici spremaju zaista zanimljivu i svima vrijednu priču.
Druga dva dana
Kad vikend počne šumom, treba tako i nastaviti. Drugi dan je bio rezerviran za moju radnu subotu i eko centar Karapandža. Napokon sam imala gosta spremnog da kuša sve delicije ove prekrasne oaze, a ja sam stekla raspoloženje za uživanje u tuđim užicima. Jelena je koristila premium paket u pravom smislu, ako on postoji. Red hodanja, red divljači, red vožnje kanuom, red pecanja i kupanja u najljepšem Bajskom kanalu.
Šlag na torti bila je nedjelja. Došla su nam još dva prijatelja i odlučili smo se za dan na vodi. Lokacija je bila dunavski rukavac, u okolici čarde Brunai, Pčele i Štuka. Unajmili smo čamac na cijeli dan i krenuli u avanturu. Kad su vaši prijatelji berači gljiva u nastajanju, tada dobivate i otkriće lokacije čarobne šume u kojoj raste dragocjena reishi gljiva. Čekamo da dođe u fazu ljekovitosti, pa da ju uberemo i pripremimo za svoju apoteku. Tijekom obilaska otkrivali smo s čime se priroda nosi u ovom sušnom ljetu, pa smo vidjeli žuti lopoč kako raste iz suhe zemlje, jer vode nema dovoljno. Sve je čudno, ali ljepote ne nedostaje.
Jedina poteškoća koju smo imali u ovom prekrasnom vikendu bio je povratak u civilizaciju i još pet dana u gradu.
Gorana Koporan
