Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Ratarstvo u novome vijeku

Andrija Ivanković jedan je od najuspješnijih poljoprivrednika u Subotici, obiteljsko gospodarstvo koje vodi obrađuje oko 1.500 hektara zemlje i trude se ulagati u suvremene poljoprivredne strojeve, kao i u vlastite skladišne kapacitete. No, doći do ovakvog gospodarstva nije bilo lako.  
Andrija je počeo rano raditi, jer tako je nekada bilo na salašima. Bilo je desetero djece i svatko je dobijao posao prema svom uzrastu. 
»S desetak godina smo već redovito bili uključeni u poslove na salašu, čuvale su se svinje, a kako se odrastalo, tako se prelazilo na ozbiljnije poslove poput rada s konjima. Dan-danas bih znao s njima sve uraditi, upregniti ih za radno, paradno, ništa od posla s konjima mi nije strano. Bez obzira na to, oduvijek sam više volio sa strojevima, jer sam vidio kako je rad s konjima težak. U to vrijeme dok je moj otac još vodio gospodarstvo nisu postojali krediti s kojima bismo nabavljali mehanizaciju, morao se imati gotov novac. Godinama smo radili dok nismo sakupili novac za kupovinu prvog traktora, kasnije i priključnih strojeva. To je bila potreba za modernizacijom čijeg značaja smo bili svjesni. U međuvremenu sam završio i srednju školu za poljomehaničara, popravljao sam strojeve za sebe koje sam kupovao na licitacijama, stavljao ih u rad, te ih nakon određenog vremena prodavao i nabavljao jače i novije. Zemlja se uzimala u arendu u opsegu koji je bio prilagođen tadašnjim mogućnostima, jer je arenda za nas bila investicija koja je stvarala određene zalihe za unaprjeđenje proizvodnje«, priča Andrija.

Ciklus proizvodnje od godinu dana

U proizvodnji obiteljskog gospodarstva Ivanković jesenske kulture zauzimaju oko 60 posto površina, ostalo su proljetne kulture. Proizvode stočni i pivarski ječam, pšenicu na oko 35 posto površina zbog plodoreda. U sjetvenoj strukturi je i uljana repica kojoj odgovara ovo podneblje, solidni su joj prinosi iako je dosta zahtjevna. Siju je jer iskoristi zimsku vlagu, pa samim tim je sigurnija kultura. Poslije nje dolazi na red šećerna repa na oko 120 hektara. Ove godine je u vrlo lošem stanju zbog suše. Suncokret također siju, iako je skup za proizvodnju, koristi dosta mineralnog gnojiva, ali je opet sigurniji u prinosu. Kukuruz je najnestabilnija kultura, što je ova godina dokazala, bit će to jedan težak gubitak za njihovo gospodarstvo.
»Kod poljoprivrednika je problem što proizvodni ciklus traje godinu dana. Uljana repica sije se već 1. rujna, do tada sve pripravne radnje moraju biti završene. Nakon sjetve ostaje da čekamo žetvu koja dolazi tek u lipnju, malo prije žita, što je skoro godinu dana proizvodnje. Kada vam se dogodi ovakva godina, kojih se ja sjećam za svog radnog vijeka, profit postaje vrlo upitan. Sreća je to što se siju različite kulture pa nikada ne propadnu sve, budući da dospijevaju u različito vrijeme. Situacija ove godine je takva da je pad prinosa na ječmu oko 20 posto, pšenica oko 30 posto ili i više, uljana repica oko 10 posto, ovisno o tome gdje se nalazila njiva. To govori da se pad osjetio već na jesenskim usjevima, a kako se približavamo žetvi suncokreta, vidimo da će kod njega pad biti minimum 20 posto manje prinosa, a vrlo vjerojatno i mnogo više zbog sitnog zrna. Kod kukuruza ove godine je situacija katastrofalna, jer postoje njive u koje se neće isplatiti ulaziti kombajnom već će se uraditi tarupiranje, budući da uopće nema formiranih klipova«, nastavlja Andrija Ivanković. 

Navigacija i autopiloti

Obrada zemljišta je modernizirana, maksimalno se koriste dostupna tehnička dostignuća poput navigacije, autopilota, drugih raznih spravica koje olakšavaju i ubrzavaju proces proizvodnje. 
»Kao što često govorim svojoj djeci, nije jednostavno prihvatiti kada u svom radnom vijeku zamijeniš konje autopilotom u traktoru, s dronom ili nekim drugim modernim tehničkim sredstvima. Veliki su to koraci, ali ih moramo prihvatiti. Ratarstvo je velikim dijelom ušlo u novi vijek suvremenim dostignućima, uvijek planiramo ulagati u ono što nam donosi boljitak. Postoje i natječaji na koje apliciramo, tu je Ministarstvo poljoprivrede, nažalost s vrlo malim iznosima u odnosu na opće sudjelovanje poljoprivrede u bruto nacionalnom dohotku. Ne znam gdje se sva ta sredstva odlivaju, jer dobijamo nazad samo nešto malo što preostane. Koristili smo poticaje za mehanizaciju, nismo svaki puta prolazili, smanjuje se limit na koji se može aplicirati. Na primjer, za traktore se može aplicirati ukoliko su do 105 konjskih snaga, a ako su jači, onda gubite pravo apliciranja na natječaj. Za naše obime poslova u Vojvodini ti traktori su relativno mali i slabi. Postoji IPARD na koji smo također aplicirali kako bismo proširili silos. Taj proces traje već godinu i pol dana. Očekujemo uskoro završetak pregledavanja cjelokupne dokumentacije i dobijanje rješenja kako bismo krenuli u postupak gradnje, naravno, ako uopće budemo imali iz čega, budući da je takva godina. Sredstva iz tog fonda su veća, povrat je oko 60 posto, a limiti za apliciranje su oko milijun eura bruto. Zato čekamo okončanje ovog procesa, jer su vlastiti skladišni kapaciteti veoma bitni zbog daljnje kalkulacije cijene gotovog proizvoda. Na tržištu opstaju oni koji imaju gdje staviti proizvedenu robu i sačuvati je za dalje kako bi uhvatili procent na razlici u cijeni. Nije to uvijek drastična razlika, ali u ovakvim situacijama, svaki procent je bitan«, zaključuje Andrija Ivanković. 
»Naše gospodarstvo obuhvaća cijelu obitelj. Radimo skupa s dva sina, treći je na fakultetu, najstarija kći vodi knjige i papire, druga pomaže u domaćinstvu, svi zajedno radimo kako bismo postigli uraditi oko 1.500 hektara. Teritorijalno nam je disperzirano zemljište, imamo parcele na Hajdukovu, na graničnom prelazu u Bajmaku, na Skenderevu, u Tavankutu, na Panoniji gdje je ove godine bilo bolje zbog više padalina, tako da nam je krug djelovanja oko 60 kilometara. Snalazimo se kako možemo, nije jednostavno, boriti se moramo, a nadam se da će i država uvidjeti kako je potrebno ući s mnogo jačim subvencijama kako bi se naš rad potpomogao. Po jednom gospodarstvu dobiti samo za 20 hektara subvenciju je jako malo, što se skoro nigdje ne pominje u medijima. Skoro da se i nema šanse opstati ako se želi investirati u svoju proizvodnju kreditima ako netko nema oko 100 hektara. Nije mi jasno zašto smo kažnjeni mi koji radimo više ako uredno plaćamo porez, a čak i ono što se ne treba poput odvodnjavanja koje je u ovoj suši još i povećano, smatramo da je besmisleno. Kako da se mladi ljudi odluče na ulaganje u poljoprivredu poslije ovako sušnih godina ako su krenuli uzimati veći zakup? Vrlo vjerojatno će se razočarati i odustati, a ponovno krenuti ispočetka je jako teško. Poljoprivrednici bi se trebali više udruživati. Svojevremeno sam bio među osnivačima brojnih udruga i mislim da smo postizali odlične rezultate tako složni. Omladina se nekako boji reći svoje mišljenje javno, ne želi se zamjerati vlasti, ali ako se poljoprivreda sruši, država će patiti. Trebaju se čuti naši glasovi u skupštinama, u političkim diskursima, treba se znati koji dio kolača poljoprivreda nosi na svojim plećima, pogotovo u Vojvodini. Dolje u Srbiji također ima dosta poljoprivrednika, ali oni svoje proizvode ne predaju nikom nego ih uvlače u uzgoj stoke sami za sebe, od tog država nema puno koristi. Mi naše tržne viškove predajemo po nekim trenutačnim cijenama, pokušavamo od toga živjeti, ponovno ulagati, raditi…Tu smo uskraćeni za pomoć države. Trgovci na taj način zarade više od nas koji smo taj proizvod donijeli do vage«, govori Ivanković.

Osiguravanje i cijena usjeva

Na ovom gospodarstvu osiguravaju uglavnom jesenske usjeve: repicu, ječam i pšenicu. 
»Kukuruz nismo osiguravali, jer smo već vidjeli kakva će godina biti. Stoga smo gledali izbjeći dodatne troškove. Cijena osiguranja je sada skočila, budući da je tržišna cijena proizvoda sada veća. Ovdje također treba naglasiti sljedeće: država priznaje povrat sredstava na osiguranje samo u visini do 20 hektara, što opet nitko od medija neće reći. Znači, ako sam posijao više od 20 hektara, na to nemam pravo na povrat sredstava osiguranja. To mislim da nije dobro. Osiguravali bismo sigurno više samo da je to drugačije uređeno. Mora se voditi računa o poljoprivredi, jer je obveza države sačuvati bogatstvo ove zemlje koje, ako se upropasti, teško će se opet dovesti u red. Mislim da predstavnici koji sjede u skupštinama ne znaju što je poljoprivreda. Sjede tamo samo zato što odgovaraju određenoj političkoj opciji, oni nisu naši realni predstavnici. Narod se obmanjuje, a to će jednom doći na naplatu, što će biti veliki problem«, kaže Andrija Ivanković.
»Cijene usjeva su interesantna tema. S jedne strane imamo inpute poput goriva, kemije, umjetnih gnojiva, troškova amortizacije, svi parametri su u prosjeku otišli gore oko 300%. S druge strane imamo gotov proizvod koji je imao povećanje cijene od recimo 100%. Računica je vrlo jasna, suša je uzela svoj danak, sjetva stvara veliki problem oko ulaganja, dolazimo do toga da će se poljoprivrednici osiromašiti za veliki procent. To će se tek vidjeti u godinama koje slijede. Ako već u sušnoj godini nismo dobili veće povećanje cijene proizvoda, što možemo očekivati u rodnim, osim pada cijene koju dobijamo za svoj trud i rad. Ne daj Bože samo da sljedeća godina bude sušna, onda ne znam što ćemo raditi«, zaključuje za naš tjednik Andrija Ivanković. 
Ivan Ušumović

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay