Arhiv tekstova

Imenice dob i doba su bliskozvučnice, no one su različite riječi koje imaju značenjsku razliku. Pogledamo li u Akademijin rječnik, saznat ćemo kako su obje imenice nastale od staroslavenske imenice doba, no imenica dob je nastavak –a zamijenila mekim staroslavenskim poluglasom.

Kao imenica ženskoga roda i-deklinacije (dob, dobi) ustalila se u hrvatskome jeziku još od 16. stoljeća i označuje razdoblje u ljudskome životu. Stoga možemo govoriti o mlađoj dobi, zrelijoj ili staračkoj dobi. 

U suvremenome hrvatskom jeziku imenice srednjega roda u nominativu jednine završavaju na –o (selo, oko) ili –e (polje, dijete), a imenica doba jedina je imenica srednjega roda koja završava na –a. Njezino je značenje višestruko, a najčešće ju rabimo kada spominjemo dio godine – godišnje doba ili u povijesti kada učimo o razvoju Zemlje, nastanku naše kulture i civilizacije, pa imamo: ledeno doba, brončano, rano, kasno. Osim navedenih značenja, možemo ju rabiti i kada govorimo o dijelu dana pa ćemo reći kako se nešto dogodilo u doba večere, ručka i sl. Imenicu doba najčešće rabimo u dvama padežima – nominativu i akuzativu, a samo iznimno i u ostalim padežima. Padežni oblici imenice doba: N, G, A, V doba, D i L dobu, I dobom te množina D, L, I dobima. Osim imenice doba koja je srednjega roda, imamo i imenicu doba koja je ženskoga roda i koja se rabi u glazbenome nazivlju, a označava vremensku, tekstualnu, mjernu jedinicu. Ta se imenica mijenja kao imenice ženskoga roda na –a (doba, dobe, dobi).

Imenice dob i doba nisu značenjski istovjetne, stoga ih ne bismo trebali miješati. Dob je imenica ženskoga roda i označuje razdoblje u ljudskome životu, a doba je imenica srednjega roda koja ima višestruko značenje. Kako bismo lakše uočili i upamtili razliku, poslužit ćemo se spretnom rečenicom poznatoga hrvatskog jezikoslovca Slavka Pavešića: U ono doba bio sam tvoje dobi.