Arhiv tekstova

Obrazovna struktura Hrvata u Vojvodini

U prethodnim tekstovima ovog serijala prikazali smo biološku strukturu hrvatskog stanovništva u Vojvodini kao demografskom okviru demoreprodukcije. 
U ovome nastavku prikazat ćemo obrazovnu strukturu Hrvata u Vojvodini, imajući u vidu da je obrazovanost neke populacije sve važniji faktor njezinog društvenog i ekonomskog napretka ili zaostajanja. 
Naime, pismenost i obrazovanost od velikog su značaja za ljudski i kulturni kapital kao bitan i nezamjenjiv dio napretka neke populacije u svakom pogledu, navodi dr. sc. Dražen Živić. Zbog toga je stupanj obrazovanosti jedan od najvažnijih indikatora dosegnutog stupnja razvoja, ali i društvenog položaja neke etničke/nacionalne zajednice.

Nepismenost polako nestaje

Prema rezultatima popisa iz 2002. unutar populacije vojvođanskih Hrvata starijih od deset godina bilo je ukupno 1.174 nepismene osobe. Od ovog broja njih 18 (1,5 %) je bilo mlađe od 19 godina, 83 (7,1 %) je bilo u dobi od 20 do 49 godina, 234 (19,9 %) u dobi od 50 do 64 godine, a 833 (ili 71 %) u dobi iznad 65 godina. Izrazitu su većinu činile žene (84,5 %) starije od 65 godina.
Popis 2011. je pokazao pozitivne pomake u razvoju pismenosti te je broj nepismenih više nego prepolovljen, odnosno smanjen na 571 osobu. I dalje su među nepismenima najbrojnije najstarije dobne skupine. Tendencije pokazuju da se broj nepismenih smanjuje i da će kroz dva ili tri desetljeća pasti na statistički zanemarivu brojku. U odnosu na ostale etničke/nacionalne zajednice Hrvati su se nalazili otprilike na sredini ljestvice, a u odnosu na ukupno stanovništvo i većinski narod u Vojvodini su imali ispodprosječni udio nepismenih.

Obrazovna struktura

Obilježje »školska sprema« ima individualnu, ali i društvenu dimenziju jer upućuje na dosegnuti stupanj društveno-ekonomske razvijenosti neke populacije. Pri tome stupanj obrazovanosti treba vrednovati, ističe dr. sc. Živić, u kontekstu aktualnih demografskih trendova u hrvatskoj populaciji, koju karakterizira izrazito slaba bioreprodukcija kao i iseljavanje mlađeg i obrazovanijeg stanovništva.
Prema rezultatima posljednja dva popisa, 2002. i 2011., razina obrazovanosti Hrvata u Vojvodini je poboljšana. Broj Hrvata bez škole je smanjen za 57,8 %, kao i broj Hrvata s nepotpunim osnovnim obrazovanjem za 42,6 %. Smanjen je i broj Hrvata sa završenom osnovnom školom za 22,7 %, a povećan je broj Hrvata sa završenom srednjom školom za 2,7 % i onih sa završenom višom i visokom školom za 21,6 %.
Usprkos ovim pozitivnim trendovima kada se Hrvati promatraju u odnosu na ukupnu populaciju nalaze se ispod vojvođanskog prosjeka s višim relativnim udjelom stanovništva bez škole i s nepotpunom osnovnom školom, a s manjim relativnim udjelom stanovništva sa sekundarnim i naročito tercijarnim obrazovanjem. 
O tome govori i indeks obrazovanosti koji predstavlja kvocijent udjela stanovništva sa sekundarnim i tercijarnim obrazovanjem prema udjelu stanovništva bez škole i s nepotpunim primarnim obrazovanjem. Indeks obrazovanosti je za ukupno stanovništvo Vojvodine u razdoblju između dva popisa 2002. i 2011. povećan s 19,95 na 55,2 dok je isti pokazatelj za hrvatsko stanovništvo povećan s 13,23 na 35,38. Indeks obrazovanosti za većinsko, srpsko stanovništvo iznosio je 2011. godine 75,8.
Jedna od važnijih karakteristika stupnja obrazovanosti hrvatskog stanovništva u Vojvodini je da u svim obrazovnim modalitetima većinu čine Hrvatice. U kategoriji »bez škole« i »s nepotpunim primarnim obrazovanjem« žene su činile 85,6 % odnosno 73,3 %, ali je značajno promijenjen i udio žena i muškaraca sa završenim tercijarnim obrazovanjem tako što je udio muškaraca smanjen s 47,4 % na 44 %, a udio žena povećan s 52,6 % na 56 %.
Međutim, ističe dr. sc. Živić, i dalje zabrinjava činjenica da je popis 2011. godine pokazao kako je broj Hrvata sa završenom višom i visokom školom (ukupno 4.978 osoba) i dalje zamjetno manji od broja Hrvata bez ili s nepotpunom osnovnom školom (6.886 osoba). Taj će se odnos u idućem razdoblju zasigurno promijeniti i pokazati povećanje prosječne obrazovanosti, ali ostaje pitanje koliko će tome pridonijeti veća uključenost Hrvata u visokoškolski sustav, a koliko biološko »izumiranje« kontingenata hrvatske populacije bez značajnije obrazovanosti.
Obrazovanje je, rekli smo na početku, značajno za osobni društveni i ekonomski položaj ali i za društveni i ekonomski napredak ili zaostajanje neke populacije. Različiti autori ukazuju da »sudjelovanje u obrazovanju ima pozitivan utjecaj na osobni i društveni razvoj, socijalnu uključenost i društvenu koheziju«, a dr. sc. Živić zaključuje da hrvatska zajednica u tom kontekstu još uvijek nije na poželjnoj razini i da se »ta tema postavlja visoko na razini prioriteta jačanja društvene i demografske održivosti zajednice vojvođanskih Hrvata«. On smatra da odgovornost za jače uključivanje vojvođanskih Hrvata u obrazovne tijekove i procese, naročito za njihovo snažnije uključivanje u visoko obrazovanje, imaju brojni akteri – od institucija države Srbije koja treba promicati i poticati primjerenu manjinsku obrazovnu politiku, preko ustanova hrvatske manjinske zajednice, do institucija Hrvatske.

Ekonomska obilježja

Budući da se posljednji dostupni podaci o ekonomskim obilježjima odnose na popis iz 2002. jer podaci iz popisa 2011. nisu objavljeni po etničkoj/nacionalnoj pripadnosti, teško je dobiti precizniju sliku o ovome području.
Prema popisu iz 2002. godine u ukupnoj populaciji vojvođanskih Hrvata (56.546) radno aktivno je bilo 24.370 stanovnika. Od toga je 78,3 % bilo zaposleno, a 21,7 % je bilo nezaposlenih uključujući i one koji su prvi put tražili posao. 
Na strukture prema ekonomskoj aktivnosti veliki utjecaj imaju nepovoljni demoreproduktivni trendovi kao i uznapredovali proces demografskog starenja, pa su tako 2002. djeca u školskoj dobi svih razina činila samo 16,2 % dok su umirovljenici činili čak 26 %. Pretpostavka je, a što će pokazati rezultati ovogodišnjeg popisa, da se odnos ekonomski aktivnog i neaktivnog stanovništva od tada dodatno pogoršao.
U pogledu sektora djelatnosti najviše je uposlenih 2002. godine bilo u sektoru poljoprivrede, lova i šumarstva 27 %, zatim u prerađivačkoj industriji 26,6 %, na trećem mjestu je bila trgovina na malo i veliko s 11,7 %. Daleko manje zaposlenih je bilo u zdravstvu i socijalnom radu 6 %, obrazovanju 3,8 %, državnoj upravi, obrani i socijalnom osiguranju 2,8 %, financijskom poslovanju 1,3 % itd.
J. D.