Arhiv tekstova

Bašić (Bodrogi) i Balunović

Bašići su, kao što je rečeno u prošlom broju, bili i ostali brojčano veoma zastupljeni, kako u Subotici tako i u Somboru. Njihov slučaj svakako zaslužuje posebnu pažnju. Dubinsko istraživanje podrijetla nositelja ovog prezimena rasvijetlilo bi ne samo srodstvo pojedinih obitelji nego i njihovu ulogu u povijesti 18., 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. Matične knjige možda ne pružaju detaljan izvor za povijest jedne obitelji, ali pružaju čvrstu polaznu osnovu za njeno proučavanje. Puko etimologijsko tumačenje prezimena je u faktografskom smislu potpuno beskorisno, jer ne donosi pouzdane podatke nego samo labave teorije i pretpostavke koje je lako pobiti. Zbog toga u ovom i u drugim slučajevima potpuno izostaju svaka tumačenja glede značenja prezimena, jer same okolnosti pod kojima su se ona formirala i razvijala nisu još dovoljno rasvijetljena.
Radi daljnje ilustracije slučaja subotičkih Bašića može poslužiti ogranak bivšeg ravnatelja i kroničara povijesti tiskarske tvrtke u Subotici Rotografike Antuna Bašića (r. 1950.) i njegovog brata drvodelje Stipana zvanog Škaraba (r. 1954.). Njihov predak u šestom koljenu Martin Bašić se s 19 godina oženio 17-godišnjom Stanom Vojnić (7. I. 1782.). Plod tog braka bio je sin Pavao, koji se 1813. oženio Marijom Tumbas. Par je imao sina Marka (r. 1827.), koji se 1848. oženio Veronikom Prćić (negdje zapisana kao Felicitas – ženski oblik imena Felix). Iz ovog braka je rođen sin Pavao Bašić, koji se 1872. oženio Julijanom Carević. Njihov sin Jakov (r. 8. X. 1879.) morao je pod pritiskom mađarizacije, koja je u posljednjem desetljeću 19. stoljeća poprimala velike razmjere, promijeniti prezime u Bodrogi, koje će ostati obiteljsko prezime sve do 1918., kada je vraćeno izvorno Bašić. Jakov je inače bio bokter (čuvar pruge) u Đurđinu. Njegov slučaj svjedoči o megalomanskim tendencijama Mađarske državne željeznice, koja je čak mijenjala i nazive mjesta u Hrvatskoj, kroz koju su također, sve do Trsta, vodile tračnice. Jakov je oženio 6. V. 1899. Julijanu, kći Petra Kopunovića i Lucije Vojnić Tunić. Supružnici su dobili sina Petra (r. 1913.), koji je kao i mnogi njegovi vršnjaci proživio golgotu Drugog svjetskog rata. Mađarske vlasti su ga unovačile i poslale na Istočnu frontu, gdje su ga ruski crvenoarmejci zarobili i odveli u sibirsko zatočeništvo. Po okončanju rata Petar je sa suprugom Marijom Stipančević dobio trojicu sinova: Nestora, Antuna i Stipana. Antun s Mirjanom Vukov ima sina i dvije kćeri, a Škaraba dvojicu sinova i jednu kći. Antun ima osmero unučadi, a Škaraba četvero. 
Balunović 

U šarolikom nizu prezimena subotičkih Hrvata izdvaja se kao naročito interesantno prezime Balunović. Analogije radi, u Somboru su zabilježena prezimena Balun i Balon. Međutim, bez detaljnih genealoških istraživanja teško je reći postoji li između nositelja prezimena Balunović, Balun, Balon i sličnih oblika neka veza, osim »slučajne« etimološke sličnosti. 
Kao ilustracija za proučavanje subotičkih Balunovića poslužit će ogranak folk-pjevača Borisa Balunovića iz Bajmaka. Njegovi preci u 10. koljenu su bili Mihajlo Balunović i Petronila (1711. – 1781.). Njihov sin Josip Balunović oženio je Agotu Horvacki Pavlešanov. Kod identifikacije njegovih predaka u 9. koljenu nastaje problem. Naime, Josip i Agota su imali sinove Matiju (1772. – 1839.) i Antuna (21. V. 1780.). Matija se 1789. vjenčao Ružom Gršić, Antun pak s Magdalenom Mandić, s kojom je imao više djece. Zabilježeni su: Šime (1798. – 1801.), Jakov (r. 1800.), Josip (1802. – 1802.), Ana (1803.), Grgur (r. 1805.), Antun (r. 1808.), Katarina (r. 1810.) i Stipan (1804.). Ovaj Stipan je po svemu sudeći identičan onom Stipanu Balunoviću, koji je u Aljmašu 14. XI. 1825. vjenčao Magdalenu Ševarac (negdje i kao Ševarčev, odnosno Ševarčević). Međutim, kao imena Stipanovih roditelja aljmaška matica vjenčanih navodi Matiju Balunovića i Ružu Gršić, iako nije potvrđeno u subotičkim maticama da su imali sina Stipana. Stipanova žena Marija je pored prezimena Ševarac, koje Živko Mandić dovodi u vezu sa selom Ševar kod Tuzle (BiH) nosila i pridjevak Aljmaški. Umrla je 1829. Muž ju je nadživio jedno desetljeće (1838.). Poslije smrti prve supruge (svibnja 1829.) oženio je Ružu Marković (lipnja 1829.). Iz prvog braka Stipan je imao sina Nikolu (5. XII. 1826.), koji je kršten u crkvi sv. Terezije. Nikola je s Jankom Stantić imao sina Benu. Beno je pak oženio Kristinu Vojnić Tunić, koja mu je rodila sina Nikolu (1873.). Nikola je oženio Janju Vojnić Tunić. Kod rođenja njihovog sina Bele (1896.) kao prezime roditelja greškom je upisano  Milunović. Bela je s Marijom Orčić imao sina Ivana (r. 24. XII. 1924.). Ivan pripada onim generacijama koje je Drugi svjetski rat prisilio na borbu ne za ideale nego za goli opstanak. Kao takav trpio je mnoge nedaće svog vremena. Istražna tijela mađarskih okupacijskih vlasti podvrgnula su ga torturi, koja do sada nije zabilježena u analima narodnoosloboditeljske borbe. S Marijom Gabrić imao je sina Ivana. Ivan mlađi oženio se Evom Damjan i dobio sina Borisa.