Arhiv tekstova
Pred Bogom smo svi jednaki
Kršćanstvo je u svojim počecima trpjelo strašne progone, ali se u tim vremenima i najbrže širilo. Ni mač ni divlje zvijeri, niti bilo što drugo čime su vlasti mučile kršćane, nije moglo zaustaviti stalni priljev novih članova zajednice. Zašto je kršćanstvo, unatoč svim progonima i pogubljenjima, bilo tako primamljivo ljudima, govori sv. Pavao u Poslanici Galaćanima.
Svi smo djeca Božja
Kršćani po krštenju postaju djeca Božja, postaju svi pred Bogom jednaki. Jednakost je nešto za čime sva društva od nastanka svijeta čeznu, jer klasne razlike i nepravedna raspodjela dobara stvaraju jaz među ljudima. Pred Bogom je nevažno sve ono što nas u ovome svijetu razdvaja. Njemu smo svi isti, njegova smo ljubljena djeca po krštenju. Te od svakoga i traži isto: da u njega vjeruje, da se u njega pouzdaje i da ljubi. Tako čovjek sam u svom stavu prema Stvoritelju i prema svome bližnjemu može sebe učiniti različitim od drugoga u Božjim očima.
Pavao kaže: »Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi jedan u Kristu Isusu!« (Gal 3,28). U ono vrijeme Židovima je jako bilo važno tko je pripadnik njihova naroda, jer su oni bili izabrani narod Božji, te su pripadnici drugih naroda bili pogani, prema tome manje vrijedni. Također, to je bilo robovlasničko vrijeme, vrijeme kada su međuklasne razlike bile najsnažnije izražene. Također, tada je i žena bila u podcijenjenom položaju. Ona je smatrana vlasništvom muškarca, nije imala gotovo nikakva prava, već jedino dužnost da bude dobra supruga i voditeljica kućanstva. U takvom društvu, gdje većina pati zbog svoga položaja, za koji niti jedan pojedinac ne može biti sam kriv, kršćanstvo donosi spas. Odbacivani i ponižavani, u zajednici kršćana postaju ravnopravni, jednako uvažavani i voljeni. I poganske religije nisu se ravnopravno odnosile prema svima, a bogovi su predstavljani kao bogovi onih koji su omiljeni i u društvu. Kršćanstvo propovijeda Boga koji jednako voli sve ljude, kojemu klasna ili nacionalna pripadnost nisu važne. To je velika novost u odnosu na sve ono što je do tada postojalo u društvu. Željni ljubavi, u potrazi za Bogom pred kojim neće biti manje vrijedni, kao što su pred narodom, robovi, stranci, žene i mnoge druge skupine s margina društva žele se krstiti i postati dio kršćanske zajednice. Vjera i ljubav nadahnjuju ih i potiču na svjedočenje, te se ne boje progona ni smrti.
Ljubav u zajednici
Kršćanska zajednica treba biti slika Božje ljubavi. Kao što smo svi pred Bogom jednaki, njegova ljubljena djeca, tako trebamo i u zajednici svi biti jednaki. Bog je u kršćanstvu dokinuo sve one razlike koje je društvo nametnulo, te neke svoje članove uzdiglo, a neke ponizilo. Takve razlike opterećuju čovjeka, a ne koriste mu već mu stvaraju prepreke na putu do vječnosti. Kršćanin na život treba gledati iz vjerničke perspektive, a iz nje korisno je ono što nas vodi bliže k Bogu. Mi ne možemo utjecati da nepravda u društvu nestane, da društvo jednako prihvaća sve, i uglednike i odbačene, kao što nisu to mogli ni prvi kršćani. Ali, mi smo, kao Kristovi učenici, oni po kojima on svoju ljubav pokazuje svijetu. Stoga trebamo naše zajednice učiniti mjestom gdje će se svi osjećati jednako vrijedni, prihvaćeni i voljeni. Tako su izgledale zajednice prvih kršćana i svi su htjeli biti dio njih. Bog, koji nas sve jednako ljubi, želi da se i mi među sobom ljubimo kao braća i sestre.
