Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Male površine neisplative za suvremenu proizvodnju

Nemanja Petrović jedan je od najvećih i najuglednijih starčevačkih poljoprivrednika. Danas njegovo poljoprivredno gospodarstvo obrađuje oko 800 jutara. Nemanjin djed bavio se poljoprivredom, a kada više nije mogao sam, u pomoć su priskočili Nemanja i njegov otac, iako su obojica imali druge poslove. Nemanja je i danas uposlen u Petrokemiji, ali uz posao u smjenama uspijeva se baviti poljoprivredom.
»Djedovo imanje preuzeo sam 1991. godine, ali to je bilo tek 12 lanaca zemlje, što ni tada nije bilo ozbiljno gospodarstvo, pa sam se zaposlio i paralelno radio i u poduzeću i na svom gospodarstvu. Bila su to vremena krize, zemlja se prodavala ili davala u najam, ja sam to iskoristio i polako širio svoje gospodarstvo. Radili smo tada uslužnu obradu zemlje, pa nam je to bila prednost, jer kada su vlasnici davali zemlju u najam prvo su nama nudili. Počeli smo kupovati lanac po lanac i polako širiti naše gospodarstvo. Kako sam već imao dosta godina staža, nisam htio napustiti ni redoviti posao i tako je do danas«, priča Nemanja i napominje da je to obiteljski posao u koji su uključeni i otac i brat, koji je uposlen kao profesor u srednjoj strojarskoj školi u Pančevu.

Ulaganje u traktore i strojeve

Danas su u Nemanjinom ekonomskom dvorištu najsuvremeniji strojevi. Neke od njih Nemanja je prvi kupio u Srbiji, nekoliko je traktora s navigacijom, te sami mogu obraditi sve njive od sjetve do žetve. S obzirom na kvalitetu zemljišta, Nemanja sije tri kulture – suncokret, pšenicu i kukuruz, ali se postotak zastupljenosti mijenjao zbog promjene klime. 
»Obično idemo na 50 posto kukuruza i po 25 posto pšenice i suncokreta. Nekada je 90 posto našeg atara bio kukuruz, bio je najisplativiji, pa se sijao čak i u monokulturi. Ali klima se promijenila, zbog sušnih ljeta kukuruz zna podbaciti u prinosu, dok su pšenica i suncokret stabilniji. Što se tiče sadašnje strukture sjetve, suncokret nam je predusjev za pšenicu. Pšenicu sijemo ili u reduciranoj obradi ili direktno poslije skidanja suncokreta. Na pšenicu uvijek sijemo kukuruz, a na kukuruz suncokret, pa tako uspijevamo na svaku treću godinu mijenjati kulture. Soja, kao i kukuruz, zna podbaciti, pa se u našem ataru skoro i ne sije. Bilo je nekada i repe, radili smo je i mi, ali smo odustali jer su problemi kod isporuke šećeranama trulež, nečistoća, digestija. Zemlja je teška i kada je izgazi teška mehanizacija za repu, narednog proljeća je problem obrada, praktično je naredna proizvodnja upropaštena«, priča Nemanja. 
Njive koje obrađuje uglavnom su u starčevačkom ataru, manji dio u Omoljici i ataru Pančeva i Ivanova, ali to su pracele naslonjene na Starčevo. S obzirom na površine koje obrađuje, od Nemanje smo htjeli doznati i mogu li ratari u Sterčevu doći do državnih oranica, budući da je to uvijek  problem. Prije konkretnog odgovora Nemanja pojašnjava da u ataru Starčeva ima dosta preoranih pašnjaka, zemlje oduzete Nijemcima poslije II. svjetskog rata koja se daje u zakup ili ide u restituciju. 
»U početku je kod javnih nadmetanja išlo teško, izdavale su se parcele od 400-500 hektara, i nitko od poljoprivrednika nije bio spreman ući u tako veliki zakup. Zatim smo se mi malo bolje organizirali, što je bila neka vrsta pritiska s naše strane, a s druge strane tako organizirani udruženo smo licitirali veće parcele. Uspjeli smo tada i mi doći do državne zemlje. Sad kako se tko tu snašao. Državna zemlja prvo se daje stočarima, investitorima, pa onda nama ratarima na 10 do 15 godina«, kaže Nemanja. 
Uz državnu zemlju Nemanja uzima u zakup i zemlju od drugih vlasnika. 
»Što se tiče kupovine, pravo je otimanje. Zemlja je kod nas skupa. Veliki poljoprivrednici sada imaju odlične traktore i strojeve, zemlja se može kvalitetno uraditi, pa im treba i više oranica. U ataru Starčeva 80 posto njiva posijano je pod navigacijom, ulaže se maksimalno u kemiju, mineralna gnojiva. Jutro zemlje kod nas je od 8.000 eura, pa naviše. Prodavalo se i za 12.000 eura. I nije to zemlja visoke klase, teška je za obradu, teško na takvoj zemlji usjevi podnose sušu. Crepaja, dio Jabuke, dio Debeljače su atari s boljom zemljom i tu su njive uvijek bile skuplje nego naše, nekada i dvostruko skuplje. Ali, Starčevo se  izjednačilo s Crepajom. Sada Starčevci dižu cijenu i u Omoljici. U našem mjestu desetak mladih obitelji ozbiljno radi i samo im nedostaje zemlje«, kaže Nemanja.
Nemanjino dvorište puno je najsuvremenijih poljoprivrednih strojeva, pa se bez obzira na stotine jutara koje obrađuje, nameće pitanje koliko može iskoristiti tu mehanizaciju. 
»Usluga obrade više nema, jer je zemlja u posjedu onih koji imaju mehanizaciju. Mehanizacija se kupuje, a problem je povrat za kupovinu mehanizacije, pa se mi često zaletimo i kupimo možda i nešto što nam nije baš potrebno. Što se tiče našeg gospodarstva, mehanizaciju smo plaćali nekada u gotovini, nekada smo uzimali kredite, nekada koristili mogućnost povrata. Kupovao sam mehanizaciju koja mi je potrebna, ali znam poljoprivrednike koji su uzimali i ono što im baš nije neophodno samo zato što su imali pravo na povrat dijela sredstava«, kaže ovaj starčevački poljoprivrednik.

Nije profit novac koji prođe kroz ruke

Sve što se proizvede treba i prodati. Naš sugovornik kaže da se rod prodaje ili lageruje kod otkupljivača s kojim imaju dugoročnu i dobru suradnju. S obzirom na velike količine koje proizvedu, imaju i neke pogodnosti kod prodaje ili lagera. 
»Ako govorimo o velikim investicijama u proizvodnju, onda je i 200 hektara malo da bi neko gospodarstvo napredovalo i da bi se ta suvremena mehanizacija mogla iskoristiti. Kad god sam mijenjao strojeve, mijenjao sam i tehnologiju. Kada sam kupio sijačicu, kupio sam onu koja baca i gnojivo; ako sam kupio sijačicu za širokoredne kulture, kupio sam onu koja može sijati i u reduciranoj obradi. Dakle, ako govorimo o tim investicijama, malo je i 200 hektara. Prvo, to su skupi strojevi, a drugo i nema smisla kupovati ih za 200 hektara«, kaže Nemanja. 
Suglasan je da su novi strojevi olakšali proizvodnju, ostvaruju se veći prinosi i profit, ali i suvremeni strojevi se kvare, oni koji ih znaju popraviti puno koštaju. U vrijeme ovog razgovora cijene osnovnih ratarskih kultura bilježile su rast. No, naš sugovrnik na taj cjenovni skok gleda oprezno, jer, kako kaže, sve će to doći na naplatu. 
»Sve velike oscilacije na tržištu skupo smo platili. I najopasnije je za one koji to ne shvate, koji ne shvate da nećemo skupo prodavati svoju robu, a zakup zemlje i dalje plaćati 250 ili više eura. Sjećam se dobro kada je kod nas lanac zemlje bio 5.500 maraka, bilo je to pred rat 90-ih. Nedugo poslije toga lanac zemlje je bio 7.500 maraka. Plaće su tada bile dobre i mi smo kupili tu zemlju. Dolazi zima, kreće Slovenija, balvani, barikade, raspad države, plaća pet maraka, litra nafte 2,5 marke, utovljeni bik kao bure od 200 litara nafte, guma 215 maraka, vagon pšenice 600 maraka, lanac zemlje tek 1.500 maraka. Vidite kako je sve nesigurno. Tih 90-ih samo je kod nas bio rat i sankcije, a sada je problem u cijelom svijetu. Dolazi jesen i ja već sada razmišljam kako kupiti mineralno gnojivo. Mehanizacija je poskupjela, rezevni dijelovi, ni taj euro više ne vrijedi isto«, kaže Nemanja. 
Kaže, raduju ga relativno visoke cijene, ali strah ga je onog poslije, jer nije profit novac koji se proturi kroz ruke već ono što ostaje na kraju. Uz sve poslove i brige na velikom i suvremenom gospodarstvu, uz svoj redoviti posao, Nemanja je i predsjednik udruge starčevačkih poljoprivrednika, a od osnutka Udruge banatskih Hrvata – Podružnica Starčevo aktivan je i u toj udruzi. 
Z. V.

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay