Arhiv tekstova

Praunuci oživjeli pradjedovu kuću

Franja Pekanović Nenačak iz salaša Gradina preselio se 1952. godine sa suprugom Katom i četvero djece na Bezdanski put. Kupio je nekadašnju Húsvétovu čardu i pretvorio je u obiteljski dom. Početkom 70-ih godina prošlog stoljeća to imanje je prodano, a Franja se sa sinom Ivanom i njegovom obitelji preselio na drugi salaš. Novi vlasnik Đusika Grac obiteljski dom Pekanovića pretvorio je u restoran, koji je uspješno radio sve do početka 2000-ih godina. Poslije dva desetljeća restoran se ponovno otvara, a što je još zanimljivije imanje je ponovno vraćeno u obitelj, jer su novi vlasnici Damir i Goran Šimon Franjini praunuci. Odlučili su se vratiti iz Njemačke i uz pomoć roditelja pokrenuti svoj posao – oživjeti nekada poznati restoran. I to u kući svog pradjeda. Razlog je to što su dio novog enterijera i stare obiteljske fotografije snimljene baš u nekadašnjem kaštelu.

Čarda, škola, obiteljski dom, restoran

I sama povijest tog zdanja je zanimljiva. Podignuto je vjerojatno s kraja XIX. stoljeća. Kako je Damir uspio doznati i prije 1900. godine tu je radila Húsvétova čarda u vlasništvu obitelji Húsvét. Čarda je radila do 1940. godine. Nakon toga u njoj je bila škola koja je na tom mjestu ostala sve do 1951. godine. »Godinu dana kasnije moj pradjed Franja Pekanović kupuje cijelo imanje i ono dobiva funkciju obiteljskog doma. Tako je bilo sve do 1973. godine kada je imanje prodano. Roditeji, brat i ja, budući da je to imanje pored naše obiteljske kuće, dogovorili smo se da ga ponovo vratimo u našu obitelj, ali i da oživimo nekadašnji restoran koji je tu bio sve do 2005. godine«, priča Damir.
A restoran Stari đeram, o kome Damir govori, nekada je bio poznato mjesto okupljanja ne samo salašara već i gostiju sa strane koji su tu dolazili zbog dobre zabave, glazbe i hrane. Damir je uspio pronaći i dio arhive nekadašnjeg restorana, a kako pokazuju dokumenti koji su sačuvani, precizno se vodila evidencija o svemu. Ostalo je zapisano koliko je kojih namirnica potrošeno određenog dana, evidencija kuhara i konobara koji su radili. Nakon smrti Đusike Graca restoran je dan u najam, promijenio je svoj izgled, promijenila su se i vremena i gosti. Na koncu 2005. godine stavljen je katanac u bravu.

Do Njemačke i natrag

Sve to događalo se u neposrednom susjedstvu Damirove obitelji. I kada su restoran i stambeni dio dani na prodaju, nekako je prirodno bilo da ga kupe Damir, Goran i njihovi roditelji. Razlog je to što su se Damir i Goran poslije petogodišnjeg rada u Njemačkoj konačno odlučili vratiti kući. Damir je već tu i nadgleda posljednje pripreme za otvorenje restorana, a uskoro bi mu se trebao pridružiti i Goran. 
»Kada smo razmišljali što raditi poslije povratka iz Njemačke, nekako prirodno je bilo otkupiti natrag pradjedovo imanje, a kako je tu više od 30 godina radio poznati restoran odlučili smo ponovno pokrenuti cijelu priču. Kod mladih koji danas planiraju ili odlaze u inozemstvo točno vidim sebe od prije pet godina. Mislio sam da ću tamo biti sretan, bolje živjeti, ali pronašao sam hladne ljude, tuđ jezik i shvatio da se sretan može biti tamo gdje ti je obitelj. Već poslije dvije godine odlučili smo se vratiti, povratiti ovo imanje i krenuti s vlastitim poslom. Razmišljam što bi pradjed rekao da zna da je imanje vraćeno u obitelj, da ne propada i da će postati nadam se ponovno poznato mjesto za susrete, proslave, druženja«, kaže Damir. 
Pripreme za samo otvaranje su završene, a dio unutarnjeg rasporeda ostao je još iz vremena kada je tu bila obiteljska kuća. Prije svega stupovi koji su sada dio velike dvorane, a nekada su bili dio ulaza u sam kaštel. U manjoj dvorani su stolovi s kariranim stolnjacima kao iz vremena 70-ih i 80-ih godina, na zidovima fotografije nekadašnjih druženja i proslava tada mladih salašara koji su sada ljudi u ozbiljnim godinama. 
Z. V.