Arhiv tekstova

Početak godine u Srbiji je donio poskupljenja i najavio nova. Dinar se za sada nekako još drži, ali je pitanje do kada, jer stabilne valute bez stabilnog gospodarstva u tržišnim ekonomijama uglavnom nema. Broj nezaposlenih vrtoglavo raste i već je dostigao povijesni maksimum, prema nekim pokazateljima više od milijun ljudi u zemlji traži posao. Strani ulagači su oprezni i čekaju bolja vremena, a domaći su poduzetnici sretni ako ne rade s gubitkom. Stanje je, dakle, prilično sumorno i ljudi su pesimisti, no prof. dr. sc. Danica Drakulić smatra kako bi se povjerenje građana moglo vratiti ako bi Vlada Srbije svoju fokusiranost preusmjerila s kratkoročnih kompromisa i interesa na dugoročne ciljeve. Danica Drakulić je redovna profesorica Ekonomskog fakulteta u Subotici, magistrirala je i doktorirala na Ekonomskom fakultetu u Beogradu iz oblasti opće ekonomske teorije, a radi na predmetima makroekonomija i makroekonomija Europske Unije. 

HR: Kako vidite presjek stanja u gospodarstvu Srbije trenutačno? Kakva je gospodarska klima općenito i što možemo očekivati u bliskoj budućnosti, recimo do kraja godine?

Rezultati ekonomske aktivnosti tijekom protekle dvije i pol godine pokazuju u mnogim segmentima pogoršanje. Realni GDP (vrijednost državne proizvodnje u godini dana) drastično je opao, 3,5 posto u 2009. godini, da bi 2010. zabilježio blagi rast, stopa inflacija raste, usprkos recesiji, kada bi cijene trebale opadati. Tako da smo imali onu paradoksalnu situaciju, opadajuću pro-izvodnju kombiniranu s rastućim cijenama. 

Visoka stopa nezaposlenosti, koja se dugoročno kreće na razini oko ili iznad 20 posto također je jedan od ključnih ograničavajućih čimbenika gospodarskog rasta i napretka. Domaća ekonomija bilježi i zabrinjavajuću razinu zaduženosti zemlje. Udio vanjskog duga u GDP-u je blizu 80 posto, a njegova visina mjerena prema izvozu iznosi oko 300 posto. Udio javnog duga u GDP-u je dostigao 36 posto. Udio izvoza u GDP-u je svega oko 18 posto. Veliki broj nezaposlenih, vanjskotrgovinski deficit i fiskalni deficit su najvažnije neravnoteže. Ukupno stanje ekonomije posljedica je kombinacije sve manje konkurentnosti i sve većih državnih dugova. 

S obzirom da svi kvalitativni faktori razvoja bilježe pad, da je kriza u velikoj mjeri endemskog karaktera, u godini koja predstoji može se očekivati kontinuitet razvojnih poteškoća, u najboljem slučaju ne pogoršavanje, već održavanje postojećeg stanja, a teško snažniji zamah ekonomske aktivnosti, koji je toliko poželjan, jer je stanovništvo opterećeno kroničnom krizom.

HR: Mnoge su tvrtke privatizirane pa uništene, one koje još postoje jedva da rade i jedva da zapošljavaju. Proizvodnja velikim dijelom stagnira ili opada, dojam je da se u Srbiji ništa ne proizvodi. Je li to ispravan dojam?

Privatizacija je, kako je sad već iskustvo pokazalo, uglavnom imala za cilj preraspodjelu bogatstva i sa slabo izgrađenim institucionalnim sustavom nije omogućila da taj proces bude efikasan i pravičan. Kao zemlja u kojoj je tranzicija, u odnosu na okruženje, zaostala, mislim da je trebalo iskoristiti iskustva uspješnih zemalja poput Slovenije, Češke i Poljske, gdje su ti procesi bili efektivniji. S obzirom da proces privatizacije još nije završen, u tome vidim šansu da se izbjegne ekonomska šteta koja je u prethodnom procesu napravljena i osigura poduzetnička privatizacija koja će dovesti do rasta izvoza, kao značajnog generatora gospodarskog oporavka. Nijednog trenutka se tijekom odvijanja procesa privatizacije nije postavilo pitanje koliko su kompetentni i odgovorni konstruktori temelja privatizacije i kakve su posljedice na budućnost zemlje, njenog ekonomskog potencijala i pogotovo na sudbinu ljudi, njihovu socioekonomsku poziciju. 

U perspektivi vidim daljnje kompliciranje gospodarske situacije kao rezultat loše privatizacije, cijena tog procesa još nije konačna. Svjedoci smo toga i na lokalnoj razini i sa sentimentom govorimo o nekad uspješnim tvrtkama, naročito u području prehrambene industrije, koje su sada devastirane i dovedene do apsurda. Teško je prihvatiti život u kome danas razmišljate kako je prošlost bila bolja, nego što su izgledi za sutra. Naravno, ima pozitivnih oaza, na mikroplanu ima veoma dobrih tvrtki i poduzetnika i ta činjenica svakako ohrabruje. Ali je njihov broj nedovoljan. 

HR: Što je još, osim nesretne privatizacije i globalne ekonomske recesije, uzrokom loše gospodarske situacije u zemlji?

Nedovoljno dobra ekonomska situacija u zemlji, po mojoj ocjeni, uzrokovana je mnoštvom čimbenika endogenog karaktera, od kojih je problem privatizacije jedan od temelja takvog stanja, a s obzirom da smo u dugogodišnoj nepotpunoj otvorenosti prema međunarodnom tržištu, imali smo i neke pozitivne okolnosti koje su amortizirale djelovanje globalne ekonomske recesije, kao što su: visoke devizne rezerve, niske kratkoročne obveze, likvidnost i solventnost bankarskog sustava. Svakako da je kontrakcija ekonomske aktivnosti u zemljama prema kojima smo orijentirani i ovisimo o njima, nepovoljno utjecala na smanjenje tražnje na tim tržištima i smanjenje naših izvoznih, inače vrlo skromnih, šansi, kao i na vrlo značajno smanjenje izgleda za privlačenje stranog kapitala, bilo u obliku stranih izravnih investicija ili kredita. Kapital postaje oskudna roba, a domaća je ekonomija svoje pretpostavke budućeg razvoja u velikoj mjeri temeljila na očekivanjima značajnog priljeva stranih izravnih investicija.

Jedno od ključnih objašnjenja tekućeg ekonomskog stanja je u niskoj razini međunarodne konkurentnosti. Sliku konkurentnosti ilustrira nekoliko važnih mjerenja: indeks globalne konkurentnosti, indeks percepcije korupcije, indeks ekonomskih sloboda i lakoće obavljanja posla. Stanje tih pokazatelja nije dobro. Dakle, slaba konkurentnost, visoka korupcija, loša organizacija, problem kooperacije, ekscesno visoka državna potrošnja, nizak nivo štednje, sklonost društva prema potrošnji, a ne razvojnoj orijentaciji, depopulacija zemlje, vladajući kratak horizont odlučivanja, kao jedna od tekućih temeljnih karakteristika društva, umjesto opredijeljenosti za dugoročne ciljeve. To su samo neka od objašnjenja koje vidim reflektirane u ekonomskom miljeu.

HR: Što Vlada Srbije može raditi kako bi poboljšala stanje?

Trendovi makroekonomskih kretanja upozoravaju na postojanje brojnih disproporcija u domaćoj ekonomiji, jedan broj meritornih autora sve češće govori o nagomilanim ekonomskim paradoksima, o potrebi tranzicije same tranzicije, ali i upozoravaju kako je razdoblje tranzicije najneuspješnije razdoblje srpske povijesti. Kreatori ekonomske politike, kako bi pokrenuli budućnost, moraju promijeniti i pokrenuti sadašnjost. Ne deklaracijski, već istinski postići konsensus o ciljevima gospodarske politike i valjanim sredstvima za njihovo postizanje. Potrebne su hitne gospodarske reforme i reforme institucija. To već godinama čeka na političku podršku. Nezadovoljstvo građana u izvjesnoj mjeri je baš u činjenici neprovođenja brzih i odlučnih reformi. Mislim da bi takva fokusiranost Vlade na dugoročne ciljeve, umjesto kratkoročnih kompromisa i interesa, vratila povjerenje građana, jer Vlada mora biti kompetentna i odgovorna za provođenje onog što birači očekuju.

HR: Bez ozbiljnog izvoza domaće robe nema značajnijeg napretka. Kako i kojom pro-izvodnjom mislite da je moguće smanjiti deficit u razmjeni s inozemstvom? Koja je to naša roba koja kvalitetom i cijenama može biti konkurentna na tržištima izvan zemlje?

Niska razina profitabilne međunarodne konkurentnosti upravo je ključni razlog ovakve kvalitete ukupnog socioekonomskog sustava. Ekonomija Srbije bazirana je na potrošnji, a ne na investicijama i izvozu, dakle, nije razvojno orijentirana. Optimalna strategija gospodarskog razvoja sadržana je, između ostalog, i u potrebi da se izveze bar 50 posto GDP-a, kao što sada imamo potrebu uvesti 50 posto GDP-a. Taj izvoz mora biti profitabilan, a ne samo konkurentan s niskim cijenama, kako to uglavnom jest. Izuzetno su važni na sofisticiranom tržištu upravo ti brojni necjenovni faktori konkurentnosti, kao što su kvaliteta, dizajn, rokovi isporuke, atesti, servisi i sl. Teško je odrediti listu pro-izvoda u kojima bismo mi imali te komparativne prednosti, ali u svakom slučaju tu su poljoprivredni, prehrambeni proizvodi, tzv. organska hrana, voda. Mada je besmisleno vidjeti budućnost u poljoprivredi... Izlaz treba tražiti u uslužnom sektoru, kao i u visokotehnološkim proizvodima gdje je input skup, a ne jeftin rad.

HR: Zašto se u Srbiji uvozi sve i svašta, pa i ono čega ovdje ima u izobilju, recimo grah, luk, jabuke, čak i krave?

Da, to je jedna od slabosti nositelja ekonomske politike, koja se ničim ne može opravdati i nosi vrlo lošu poruku građanima. I to se dešava, kao u na nekim drugim segmentima, jer ne postoje faktori pritiska koji tjeraju da se to promijeni. Inače, dugogodišnji nepovoljan trend bilance razmjene s inozemstvom je ne samo u velikom uvozu, već u njegovoj nepovoljnoj strukturi, tj. visokom udjelu potrošnih dobara, a ne opreme. Dakle, problem vanjskotrgovinskog deficita nije se pojavio zbog liberalizacije vanjske trgovine, već zbog povećanja udjela potrošnje u upotrebi GDP-a i pada investicija.

HR: Stalno se govori o stranim investicijama i investitorima, no uglavnom ih nema, a i kad dođu to su dobrim dijelom trgovački lanci koji ovdje zapošljavaju mali broj radne snage, malo je plaćaju i često je mijenjaju. Što treba uraditi da bi Srbija postala zanimljiva za strane investitore? U kojoj mjeri politika može stvarati ambijent poželjan za strane ulagače?

Da, mnogo i dugo se govori o tome. Ali se i u tome prilično zakašnjelo, jer je konkurencija u okruženju za privlačenje stranih investicija bila ogromna, a mi smo imali i druge probleme osim ekonomske tranzicije. Iskustvo tranzicijskih zemalja, sada članica EU, pokazuje kako je glavni faktor strukturalnog gospodarskog prilagođavanja i napretka bio visok priljev stranih iziravnih investicija. Za to su važni ne samo politička i makroekonomska stabilnost, već i kvaliteta institucionalnog sustava i dobro uređeno poslovno okruženje.

Naš društveni, ekonomski i svaki razvoj je investicijski uvjetovan. Imajući u vidu kako je posljednjih godina vrlo nizak priljev stranih izravnih investicija i iznosio je ispod jedne milijarde eura godišnje, možemo očekivati slabe efekte na ekonomski rast i izvozni potencijal gospodarstva. Izravna strana ulaganja ili inokrediti će i ubuduće prema našoj ekonomiji biti još manji, iz jednostavnog razloga što kapitala ima sve manje i što će biti selektivan u izboru destinacije ulaganja, vodeći računa o riziku ulaganja, korupciji, kvaliteti institucija i ukupnom gospodarskom ambijentu. Resursi su svakako u promjeni ovih parametara za privlačenje i ohrabrivanje stranih investitora za sigurnost i unosnost ulaganja, kao i u povećanju domaće štednje (akumulacije). 

HR: Ljudi se najviše, s razlogom i iz iskustva, plaše inflacije. Kakva su vaša predviđanja za 2011. godinu, s obzirom na poskupljenja već početkom godine? 

Stopa inflacije se tijekom prethodnih godina, zahvaljujući vođenju restriktivne monetarne politike, uspijevala držati pod kontrolom i kretala se u prihvatljim okvirima do 10 posto na godišnjoj razini. Svjedoci smo kako posljednjih mjeseci razina cijena eskalira i da premašuje taj prag, a i aktualni guverner Narodne banke Srbije to nedvosmisleno najavljuje – da očekuje rast inflacije. S obzirom da u zidanju cijena, tj. rastu troškova života značajnu stavku čini poskupljenje prehrambenih proizvoda, hrane i pića, ljudi imaju opravdane bojazni da će njihova realna primanja opadati, da će se životni standard pogoršavati. Naravno, velike su opasnosti od psiholoških efekata, jer nedavno loše iskustvo s hiperinflacijom može utjecati na sve sudionike na tržištu da anticipiraju, tj. ugrađuju očekivani rast cijena, što bi brzo pokrenulo inflatornu spiralu naviše. Pokraj utjecaja na pojedince, monetarna stabilnost je i na makroplanu neophodan, ne i jedini uvjet prosperiteta. Ako je valuta nestabilna, ekonomski oporavak je ugrožen.

HR: U uvjetima lošeg privređivanja, nezaposlenost je neizbježna posljedica. Mnogi će reći – nije bitno kolika je plaća, samo da je ima. Kada će građani zapravo osjetiti da im kreće nabolje?

Mi imamo problem s dugoročnom, masovnom nezaposlenošću. To je bolno socioekonomsko pitanje i za pojedinca i za društvo. Tržište rada ne funkcionira, ono nije fleksibilno. Ne samo da je vrlo teško pronaći radno mjesto, nego ga je teško promijeniti, ako želite bolje uvjete, napredovanje u karijeri, veću plaću. To je »izbor bez izbora«. Često je prisutna samovolja poslodavaca, zbog velike ponude radne snage, i radnici su prinuđeni prihvatiti bilo koju plaću, nezaštićeni u mnogim aspektima radnih odnosa. Prosječna zarada od nešto više od 300 eura najbolja je ilustracija tog stanja u ekonomiji. Ali naravno, za nezaposlene i to bi bilo nekakvo rješenje. Signali ekonomskog oporavka upravo prvo dotiču ovo tržište – otvaranjem radnih mjesta. Građanima kreće na bolje onda kada njihov životni standard raste, kada postoji veća ponuda kvalitetnih i dobro plaćenih radnih mjesta, i po tome oni cijene kvalitetu Vlade, odnosno efikasnost ekonomske politike. Mi smo iskusili jedno takvo kraće razdoblje od 2001.-2003. godine, s velikim očekivanjima, motivacijom i stvari su se brže i učinkovitije pomicale. 

HR: Možete li reći, sasvim konkretno, što bi za građane značio ulazak Srbije u EU? Je li to ulazak u zajednicu blagostanja, ili tek mogućnost da se zemlja i lokalno gospodarstvo postave na zdrave osnove? 

Članstvo u EU je potreban, iako nedovoljan uvjet da se prevladaju mnoge ekonomske teškoće. Da biste bili uspješni u suvremenom svijetu, morate pripadati velikim sustavima i biti dijelom jedne kooperativne strukture. Za Srbiju je važan ne samo ulazak u EU i njene strukturne i kohezione politike, več i valjane pripreme, upravo to da ozdravi svoju ekonomiju, izgradi kvalitetne institucije. Za Srbiju je EU bitna jer preko 50 posto ukupnih stranih investicija dolazi iz EU, zatim Srbija ostvaruje 55 posto svoje vanjskotrgovinske razmjene s EU, a zajedno sa zemljama regije, zemljama koje su članice CEFTA sporazuma, to čini tri četvrtine. EU nije idealna zajednica, ali postoje pravila i dobra organizacija, i pruža mnogo čvršća uvjerenja da se od rada i znanja može dobro živjeti. Mislim da to »obični« građani očekuju. Zato oni znaju da su potrebne nove investicije, odricanje od potrošnje danas radi budućih koristi, napuštanje starog načina i kulture života, radi usvajanja novog stila ponašanja i drugačijeg viđenja realnosti. Naravno da takav jedan proces ima svoju cijenu i izvjestan time-lag da se to ostvari, odricanjem danas radi budućih koristi. Uvjerena sam da mnogi smatraju kako vrijedi investirati u takav projekt, da je društvu nužna modernizacija i da je neophodno prevrednovati sve postojeće što ne valja i što je neprihvatljivo.

HR: U bogatoj sveučilišnoj karijeri imali ste puno studenata ekonomije. Koliko je njih danas na značajnim pozicijama u društvu i gospodarstvu?

Mi smo jedan veliki fakultet s puno studenata i tradicijom od pola stoljeća. Doista je veliki privilegij sudjelovati u njihovom napredovanju, utjecati na njihov svjetonazor. Ima sjajnih pojedinaca, ambicioznih, kulturnih i željnih da istinski studiraju, ovdje ili da to nadograde negdje vani. Neki od njih su postali uspješni poduzetnici, naročito ranije generacije.