Rezultati prošlogodišnjeg popisa, obavljenog u Srbiji sa zakašnjenjem od godinu dana, iščekivani su sa nemalom znatiželjom šire i uže interesnih javnosti, ponajprije zbog činjenice da će predstavljati saldo svih posljedica velikih previranja i brojnih migracija tijekom proteklog desetljeća. Kako rezultati eksplicitno pokazuju, promjene su najuočljivije u odnosu broja pripadnika većinskog i manjinskih naroda, pri čemu je broj Srba uvećan za 2,5 procenta, dok su gotovo svi manjinski narodi ubilježili negativnu stopu rasta, osim Roma i Vlaha, koji također bilježe porast. Prema prošlogodišnjem popisu, dakle, u Srbiji trenutačno živi 7.498.001 stanovnik, od čega Srbi broje 6.212.838.
Za čitanje demografskih promjena posebno je zanimljiva Vojvodina, koja već desetljećima živi svojim relativno ustaljenim multietničkim životom, s nacionalnom strukturom formiranom još početkom XX. stoljeća. Posljednji popis utvrdio je da Pokrajina ima 2.031.992 stanovnika i 26 nacija, ali je njihov procentualni sastav podosta izmijenjen. Za posljednjih jedanaest godina, tj. od prethodnog popisa 1991. godine, povećan je samo broj Srba i Roma, dok je svih ostalih znatno manje, čime je nastavljen trend smanjivanja broja manjinskog stanovništva, prisutan već nekoliko desetljeća, ali ovog puta mnogo intenzivnije.
Vojvođansko stanovništvo je tako uvećano za 180.000 Srba u odnosu na 1991. godinu, što čini osam posto uvećanja. Zanimljiv je podatak da u samoj centralnoj Srbiji broj Srba u proteklom desetljeću nije povećan. Naprotiv, njihov priraštaj bilježi negativnu stopu, što upućuje na zaključak da se vojvođanski demografski priliv može objasniti kao posljedica ratnih migracija, budući da je najveći izbjeglički val bio usmjeren upravo prema Vojvodini. Tome u prilog govori i podatak da je priraštaj stanovništva u Pokrajini već nekoliko desetljeća negativan, te svake godine, kako navodi u dnevniku »Danas« pokrajinski tajnik za demografsku politiku Novka Mojić, u Vojvodini zamre po jedno mjesto od 11.000 stanovnika. Ukupan broj izbjeglih lica, koja su u proteklih deset godina privremeni ili stalni smještaj pronašla u Vojvodini i dalje je u procjenama, a one se kreću imedju 250.000 i 300.000.
Nesrazmjera u ukupnom porastu broja stanovnika pokrajine od 180.000 i pridošlih od oko 300.000 može se objasniti velikim istodobnim odlivom građana Vojvodine, koji su se također tijekom i zbog rata našli u izbjeglištvu na drugim mjestima. Tu upravo i leži odgovor na izraženo smanjenje vojvođanskog manjinskog entiteta, koje politički analitičari vide kao očiglednu posljedicu nacionalističke euforije u Srbiji tijekom devedesetih, u vrijeme ratnih sukoba na tlu bivše Jugoslavije. Njezin rezultat je nestanak građana Vojvodine manjinskog podrijetla u znatno većem procentu od onog koji predstavlja posljedicu uobičajene asimilacije. Daleko najveće promjene u tom pogledu zabilježene su kod Mađara i Hrvata, koji su bili izloženi brojnim političkim i fizičkim pritiscima i prijetnjama tijekom prošlog desetljeća, na što su njihovi politički lideri pravovremeno ukazivali jugoslavenskoj javnosti, ali bez većeg odjeka. U tim migracijama Mađari i Hrvati izgubili su svojih 49, odnosno 23.500 sunarodnika, dok je smanjenje broja stanovnika kod ostalih vojvođanskih manjina između deset i nekoliko tisuća.
