Arhiv tekstova
Ništa novo pod kapom nebeskom
U našoj lijepoj i miloj domovini Srbiji dogodilo se demokratsko glasanje građana, ali izborni se proces još nije okončao, jer će se na određenim biračkim mjestima glasanje ponoviti, bilo da je riječ o skupštinskim izborima, ili lokalnim u Beogradu, ali, čini mi se, koji su važni i za cijelu Republiku jer se radi o skoro trećini birača u našoj zemlji i o glavnom gradu. Možemo se poslužiti aktualnim novinarskim terminom: »bitka za Beograd još traje i ne zna se kada će se završiti«. S druge strane, po svemu sudeći, vladajući naprednjaci samostalno neće imati ni prostu većinu za formiranje Vlade Srbije. Lideri SNS-a spominju da će sa SVM-om, kao sigurnim koalicijskim partnerom imati stabilnu vlast!? Uvjeren sam da će se sigurno naći još koji partner u izvršnoj vlasti. Smatram srećom što su dvojica »starih političkih lavova« doživjeli takav neuspjeh da je »osuđeni ratni zločinac« istupio iz svoje partije i politike, a drugi »ajmo ljudi« još se nečemu nada u »borbi za Beograd«. Inače, u susjedstvu Mađari su završili posao zvan izbori. Vladajuća koalicija »ostarjelih-mladih demokrata« i demokršćanske partije ponovo će imati dvotrećinsku većinu u Parlamentu (mogu raditi što im padne na pamet), a kao paradoks u Budimpešti od 16 zastupničkih mandata, samo jedan pripada vladajućim strankama! Skoro potpuni poraz u glavnom gradu i potpuna pobjeda u unutrašnjosti. Mađarska, kao članica EU i NATO, i njen premijer trpi kritike što se suprostavlja odlukama o ekonomskim sankcijama Rusiji, naročito što se tiče uvoza plina i nafte iz te zemlje (preko Ukrajine!) i neće dozvoliti slanje naoružanja ili vojnika preko Mađarske u Ukrajinu. Njegova motivacija je jasna; u dijelu Ukrajine zvanom Zakarpatje koji je nekad pripadao Mađarskoj kraljevini i danas živi oko 150.000 Mađara, a broj izbjeglih iz rata je 600 tisuća. Za sada na tom području nema ratnih operacija tako da sada iz drugih dijelova zemlje ljudi bježe u Mađarsku.
Nakon pada Berlinskog zida
Godine 1987., 9. studenoga, desio se događaj koji je u temeljima promijenio cijelu zemaljsku povijest: spuštena je »željezna zavjesa« i počeo je pad tzv. komunističkih zemalja srednje i istočne Europe. Dvije njemačke države su se spojile i time je ta zemlja, uz Francusku, postala druga najmoćnija na Starom kontinentu. U našoj federalnoj državi u republikama Srbiji i Crnoj Gori 1988. se »dogodio narod«, serija prosvjednih mitinga protiv partijskih i državnih birokrata i protiv »autonomaša i foteljaša«. Pjevala se prigodna pjesmica: »Oj Srbijo iz tri dela ponovo ćeš biti cela«. Vrhunac ovih mitinga dogodio se 28. lipnja 1989., kada se proslavljala šestogodišnjica poraza u boju na Kosovom polju, »koji je predstavljao historijski događaj od najvećeg simboličkog značaja za oblikovanje srpskog nacionalnog identiteta u XX. stoljeću«. Govorilo se: »radosna vijest, pojavio se čovjek koji će stati na put stradanja naroda«. Izvoz »događanja naroda« u Sloveniju (čije je rukovodstvo kritiziralo događanja u Srbiji) bio je neuspješan, jer su Slovenci odbili dopustiti održavanje mitinga, na kojem će im se »objasniti događanja«. Kao odgovor, srpske vlasti su za početak objavile »ekonomski rat« bojkotom slovenske robe. Nakon što je trodijelna Srbija postala »jedna«, održani su i prvi predsjednički izbori s čak četri kandidata, naravno sva iz tada jedine stranke – Saveza komunista. Navodno je »vođa naroda« dobio 90% glasova izašlih glasača. U našoj republici dugo se govorilo da za demokraciju nije neophodno višestranačje, da postoji i »nestranačka demokracija« i »urođena demokratičnost srpskog naroda«. Zato smo bili posljednja republika u uvođenju višepartijskog sustava.
Između čekića i nakovnja
Nedavno smo opet, sada već u višestranačkom sustavu, birali predsjednika Republike. Pobjeda bivšeg predsjednika je nesporna, ali još nije verificirana. Dvostrukom nije lako, jer trenutno naša zemlja vodi samostalnu i vojno »neutralnu« politiku, što znači da želimo sa svim, većim ili manjim, svjetskim silama održavati dobre odnose. Težimo priključenju u EU, ali vodimo brigu o sunarodnjacima koji žive u susjednim državama. Armija je sve jača i jača, uskoro ćemo biti najjači u regiji. U zemlji postoji tradicionalna suradnja s Rusijom, koja gradi željeznice, ima u posjedu naftnu industriju, a nafta i plin su nam neophodni, značajan je vanjskotrgovački partner itd. Ali ona je sada izvršila agresiju na Ukrajinu i sada se naš novi-stari predsjednik našao, kako je sam izjavio, »između čekića i nakovnja«. Kako se odnositi prema aktualnom ratu prijateljske Rusije? Kako ulaziti ili ne u EU? Što s južnom Pokrajinom? U nedjelju se negdje ponavljaju izbori, što znači – jedino je sigurno: ništa nije sigurno.
