Arhiv tekstova
Duhovno i tjelesno
Duhovno i tjelesno oduvijek su shvaćani kao suprotnosti, nepomirljive kategorije. U povijesti su nastajala i mnoga kriva učenja koja su smatrala da tjelesno dolazi od zloga, a duhovno od Boga, te da vjernik mora raditi protiv svoga tijela, a u korist duha. Istina je da vjernik mora biti okrenut duhovnom, ali naš duh živi u tijelu koje nam je Bog dao. Stoga vjernik treba posjedovati određenu dozu mudrosti, kako bi cijenio duhovno, ali i u pravoj mjeri bio orijentiran na tjelesno. To može postići jedino molitvom, tj. stalnom komunikacijom s Bogom jer nas samo on može usmjeravati pravim putovima kroz ovaj svijet. Nikakva krajnost nikada nije bila pravi put, već mudrost razlučivanja u različitim situacijama, mudrost nadahnuta Kristovim naukom, a iznjedrena djelovanjem Duha Svetog u nama.
Izvući korist iz tjelesnog
Apostol Pavao u poslanici Korinćanima govori o Adamu, prvom čovjeku, koji je simbol zemljanoga i posljednjem Adamu, Kristu, koji je simbol duhovnog. Naše tijelo je sazdano kao propadljivo, kao i prvome čovjeku. I sve na ovome svijetu je takvo, prolazno i propadljivo, ali to ne znači da nije od Boga stvoreno. Od Boga sve dolazi, a na nama je odgovornost kako ćemo to prolazno upotrijebiti. Sve što je od ovoga svijeta mi možemo okrenuti u svoju korist, u vjerničkom smislu to je duhovna korist, a možemo to okrenuti i protiv nas, odnosno zabaviti se toliko samo tim prolaznim i tako naštetiti onom duhovnom. To je isključivo na nama.
Prvi čovjek okrenuo se protiv Boga i tako dopustio grijehu da uđe u ovaj svijet. To je sve buduće naraštaje učinilo podložne grijehu, sklone tjelesnom na štetu duhovnog. Zato dolazi drugi Adam, Krist, da pomogne palom čovjeku da se pridigne i uzdigne iznad svoje tjelesnosti i spozna vrijednost duhovnog: »Kakav je zemljani, takvi su i zemljani, a kakav je nebeski, takvi su i nebeski. I kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga« (1Kor 15,48-49). No, da bi se to uistinu ostvarilo, da bismo nosili sliku nebeskoga, moramo se u svakodnevnom životu nadahnjivati Evanđeljem. Ono je program kršćanskoga života, ono što nas usmjerava nebeskome, te nam pokazuje kako da ovo zemaljsko okrenemo u svoju, tj. duhovnu korist.
Duhovni su oni koji ljube
Najveći kamen spoticanja u našem putu prema Nebu su međuljudski odnosi. Isus napominje kako treba ljubiti neprijatelja. Ništa novo, to nam je dobro poznato, ipak živimo drugačije. Ovozemaljska mjera ljubavi drugačija je od Kristove, to je mjera oskudna, ograničena, a Isus traži mjeru nabijenu, natresenu, preobilnu. Takva mjera nalazi ljubavi i za one koji nas mrze, koji nam ne žele dobro, koji rade protiv nas. Tu je tako očito uočljiva razlika između onih koji ostaju zemljani i onih koji teže k duhovnom. Jer, težiti duhovnom nije samo moliti nego i cijeli život usmjeriti prema Kristovom nauku, u kojem ljubav zauzima istaknuto mjesto. A prijatelje ljube svi, i dobri i zli, i »zemljani i duhovni«, a ovi drugi prepoznaju se po tome što ljube i one koji su im neprijatelji. Ukoliko želimo uzvraćati istom mjerom kakvu primamo, ostajemo ovozemaljski, jer onaj koji surađuje s Duhom Svetim i želi se izdići iznad ovozemaljske ograničenosti i živi prema Kristovu savjetu: »Budite milosrdni, kao što je Otac vaš milosrdan« (Lk 6,36). To je jedini siguran put u Nebo, jer »mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti« (Lk 6,38).
