Arhiv tekstova
Utvrda koja se obranila picokom, a ne metkom
U pitoresknom kraju kontinentalne Hrvatske u Koprivničko–križevačkoj županiji nalazi se grad Đurđevac. Njegova povijest, mnoge zanimljivosti odvest će nas do najatraktivnijeg mjesta i najsačuvanijeg srednjovjekovnog zdanja u ovom dijelu Hrvatske – utvrde Stari grad, spomenika kulture Hrvatske. Više detalja doznali smo u razgovoru s ravnateljicom Muzeja Grada Đurđevca Editom Janković-Hapavel.
Utvrda je građena je za potrebe feudalaca u 14. stoljeću, ali se točno vrijeme gradnje ne može pouzdano utvrditi. Poligonalnog je tlocrta, po tipu wasserburg, što znači da je građena u močvari, na drvenim pilotima, šipovima od hrasta i johe. Osobito značenje dobiva u vrijeme prodora Osmanlija, napose nakon osvajanja Virovitice 1552. godine. Tada postaje i najizloženija točka i prva utvrda do osmanske granice. Osmanlije dolaze i do same utvrde, ali ju ne uspiju osvojiti. Utvrda ulazi u sastav Vojne krajine, pograničnog područja Habsburške monarhije uspostavljenog radi obrane od Osmanlija. Kralj Ferdinand I. Habsburški odlučio je u utvrdu smjestiti vojsku pod zapovjedništvom kapetana Luke Sekelja, prvog zapovjednika utvrde i kapetana krajiške posade.
Utvrda
Prema najstarijim nacrtima, do prvog ulaza utvrde sred močvare prilazilo se drvenim mostom dužine 97 klaftri (klaftra je stara jedinična mjera za dužinu i iznosi 1.9 metara). Prednji južni bedem, danas konzerviran i restauriran, imao je radi dodatne zaštite most na dizanje, te se spajao s jedne strane zapadnim, a s druge istočnim bedemom. Na tim spojevima nalazile su se kružne ugaone kule u ulozi osmatračnica. Iz vanjskog dvorišta put nas vodi do branič kule koja dominira krajolikom. Branič kula građena je kasnije od ostataka utvrde, najvjerojatnije u prvoj polovici 16. stoljeća, u vrijeme posljednjih feudalnih gospodara Đurđevca, Ernuszta, radi pojačanja obrane. Prolazom kroz branič kulu, odnosno vežu, nailazimo na vrata gotičkog stila, te prozorski otvor polukružnog nadvoja sa sačuvanom metalnom rešetkom. U smanjenom obliku, u unutarnjem dvorištu utvrde ponavlja se vanjski fasadni obris tvrđave pa je stoga kao i tvrđava definirano nepravilnim osmerokutom. U središtu atrija nekad se nalazio zdenac. To je bila jedna od prednosti utvrde, jer na taj način neprijatelj nije mogao prekinuti dovod vode braniteljima. Tijekom 16. stoljeća, osobito u drugoj polovici, utvrda nije doživjela nekih bitnih promjena od vremena kakvu su je ostavili Ernuszti krajiškoj graničnoj obrani. Ipak, utvrda je izdržala toliko napada i opsada kao nijedna utvrda u Slavonskoj granici.
Trifora-prozor s tri okomita otvora
Ova je trifora na prvom katu zapadnog krila dvorišta, jedini je takav prozor sačuvan na nekoj stambenoj zgradi u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Nastala je najvjerojatnije osamdesetih godina 15. stoljeća, u vrijeme kada su Starim gradom gospodarili Ernuszti. Njezine dimenzije govore da se radilo o doista reprezentativnom prostoru gdje je moguće privremeno odsjedao i sam Sigismund. Trifora je nastala najvjerojatnije u jednoj od kraljevih klesarskih radionica u Mađarskoj i sa sobom donosi elemente renesanse koji su rijetki za kontinentalnu Hrvatsku zbog nesigurnih vremena i prijetnje Osmanlija. Prisutnost renesanse i u ovim arhitektonskim detaljima govori nam da je bar u neko vrijeme Stari grad izgubio svoje primarno fortifikacijsko značenje.
Grb Sigismunda Ernuszta
Grb Sigismunda Ernuszta, biskupa iz Pečuha, koji je bio od 1494. godine ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, te vlasnik ovog Starog grada, do sada je najranije poznato klesarsko djelo u renesansnom stilu na području kontinentalne Hrvatske. Četvrtasta ploča grba u središnjem dijelu ima reljef štita s grbom plemićke obitelji Ernuszta, kule s jednom strijelnicom na visokom zidu i s obje strane po jednom šestokrakom zvijezdom. Iznad štita je biskupski simbol – mitra vrlo profinjene klesarske izrade, te florealnim stiliziranim vijencem ukrašenim parovima lišća i voća. Uz donji rub je natpis »Grb Sigismunda episkopa pet crkava godine gospodnje 1488.«. Pretpostavlja se da je nastao u nekoj od klesarskih radionica kralja Matijaša Korvina, jer je na njegovu dvoru razmjerno rano djelovao kulturni krug usvojivši renesansni jezik izražavanja među prvima van Italije, osobito nakon vjenčanja kralja 1476. godine s Beatricom Aragonskom.
Interpretacijski centar picokijada
Posljednjih godina utvrda je doživjela potpunu preobrazbu. Briga lokalne zajednice, prvenstveno Grada Đurđevca, rezultirala je ulaganjem u ovaj spomenik kulture, uz potporu putem raznih projekata, te uključivanjem resornih ministarstava u obnovu. Muzej Grada Đurđevca je od 2017. godine obogaćen novim stalnim postavom, Interpretacijskim centrom Picokijade (ICP), koji je iste godine dobio od Hrvatske turističke zajednice prestižno priznanje kao finalist u kategoriji kulturna atrakcija godine. Kako bi Legenda živjela kroz cijelu godinu posjetiteljima je pružena mogućnost da ju dožive putem interaktivne i multimedijalne prezentacije, vizualno, zvučno, taktilno. Uz povijest utvrde, filmske scene obrane utvrde, zanimljive arheološke nalaze, posjetitelji mogu vidjeti i dio etno i prirodne baštine, a sve to i još niz drugih zanimljivosti doživjeti putem virtualne stvarnosti.
Legenda o picokima
U vrijeme osmanskih osvajanja u 16. stoljeću utvrda je imala osobitu važnost, jer je nakon pada Virovitice 1552. godine postala prva utvrda uz osmansku granicu. Povijesni podaci govore kako su Osmanlije više puta pokušavali osvojiti utvrdu, ali bezuspješno. Uz to vrijeme vezana je pučka predaja, legenda, koja govori kako su branitelji grada odvažnošću, ali i lukavstvom nadmudrili neprijatelja. Ulama-beg je naumio branitelje utvrde glađu prisiliti na predaju jer je u utvrdi ostao samo jedan pijetao, »picok«. Jedna starica dosjetila se i predložila kapetanu grada kako bi bilo mudro zavarati Osmanlije ispalivši »picoka« iz topa kako bi oni mislili da branitelji grada imaju hrane na pretek. Nemajući druge, kapetan isprva u nedoumici, prihvati staričin naum i ispalili su ga na Osmanlije. Ulama-beg, osmanski vođa i njegova vojska, nadmudreni, odustaju od opsade misleći kako će »nepotrebno gubiti vrijeme, jer ti prokleti kauri imaju hrane i za bacanje«. Potom krenu u dalje pohode, a Đurđevčane prozvahu picokima, nadimkom koji i danas ponosno nose (u đurđevačkom govoru pijetao se naziva picok, picek, pevec). Najstariji pronađeni zapis o legendi nalazi se u rukopisu iz 1898. godine, pisanom prema »Osnovi o sabiranju i proučavanju građe o narodnom životu« Antuna Radića. Napisao ga je Tomo Jalžabetić. Značajno je spomenuti da uprizorenje same legende godinama dobiva i drugačiji scenski prikaz uz primjenu suvremenih scenskih efekata. Godine 2007. uvršten je na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske, a 2008. godine, dobitnica je prestižnog turističkog priznanja EDEN (European destination of exellence) u Bordeauxu.
Ivan Ušumović
