Dobrosusjedski odnosi su se u Sonti oduvijek njegovali. To potvrđuje i sonćanska izreka »Nema ti većega roda od prvoga komšije«. Jer, komšija je prvi koji ti priskače u pomoć u nevolji i prvi koji zna za tvoje radosti i tuge. Ova fotografija donekle to i potvrđuje. Naravno, u s vezi s dobrosusjedskim odnosima bilo je i izuzetaka.
Na fotografiji su, nama s lijeve na desnu stranu, Iva Đurkov, Andrišov (1924. – 1945. koga su, kao i svu njegovu braću i sestre, zvali Borići po materinom prezimenu i nadimku) i Stipa Vidaković, Galgin (1905. – 1971.). Stipa u krilu drži prvorođenu kći Mandu. Oni su susjedi, komšije kako se to kaže u Sonti. Iako je među njima velika razlika u godinama, vrlo dobro su se slagali. Možda je Iva u čiča Galge vidio drugog oca. Naime, otac mu je umro mlad, ostavivši sedmero nejake djece koje je odgajala samohrana majka Borićka.
Ako je trebalo bilo što pomoći, bili su spremni jedan za drugog. Voljeli su isto tako u slobodno vrijeme na divan ili kao što ih ovdje vidimo na piće i muziku. Snimljeni su kod Galginih na kirbaj popodne, dok su drugi možda na sokaku, vašaru, bircuzu ili u rodovima. Oni polako pijuckaju vino (pivo se tada slabo pilo), koje je skoro svako domaćinstvo proizvodilo, razgovaraju i uz tamburicu zategnu koju bećarcku.
Mlađahni Iva je svirao samicu, koja ga je vjerno pratila, kako navečer na ćošu međ mladeži tako i u društvu prijatelja. Drugi svjetski rat, bar za običan svijet, još nije na vidiku. Živi se spokojno i mada u siromaštvu, život proživljava s radošću, a smrt se podrazumijevala kao dio života »Bog do, Bog uzo«. Njegov stariji brat Stipa (1923. – 1943.) je svirao harmoniku. 
Iva i njegov brat su bili sudionici Drugog svjetskog rata. Stipa je poginuo u ratu.  Iva (s fotografije) se vratio iz rata i ubrzo nakon dolaska umro od tuberkuloze. Imao je svega 21 godinu. Bio je oženjen i za njegova života je sahranio kćerkicu staru između 2-3 godine i suprugu.
Dva prijatelja susjeda su snimljena u ganku Galgine kuće nabijače. To znači da je izgrađena nabijenom zemljom iskopanom negdje u začelju dvorišta. Planirali su se naslikovat. To se da »pročitati«, jer su pozadinu i stolice na kojima sjede uredili šokačkim ćilimima. Na zidu je ćilim na patrice (na krunice). Sjede na ćilimcima koji se zovu na češaljove. Sonćani su se vrlo rado i često fotografirali s ćilimima od domaće vune, koji su tkani skoro u svim domaćinstvima. Iza Stipe su vrata od sobe ili kujne. Mogli bismo pomisliti da su vrata od ostave, vojata. Međutim, da su od ostave, ne bi bila otvorena u ljetno doba. Kirbaj je 10. kolovoza na dan sv. Lovre ili prvu nedjelju nakon blagdana. Pod u ganku, kao i u svim prostorijama kuće, je od nabijene zemlje. Ispod astala su postavljeni komadići crijepova da nogari stola ne bi pravili rupe u podu. Gankovi su se orubljivali s opekama kako se ne bi  zemlja runila, tj. urušavala se. Takav rubnjak se zvao šturc. Vrijedne kućanice su svake subote ili dan prije nekog blagdana zid ganka potkrečavale vapnom bez dodataka drugih boja, otprilike visine pedestak cm, bar tamo gdje se nogama zid uprljao. Pod su mazale mješavinom kravlje balege i vode, a šturc oprale vodom s metlicom od sirka. Tako je svaka kuća zasjala urednošću.
Stipa s fotografije je ubrzo dobio još jednu kći, Evu. Doživio je starosne godine baveći se poljodjelstvom uz pažnju supruge i svoje dvije kćeri.
Ruža Silađev