Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Stolarija, od svakodnevnih predmeta do luksuza

Vlasnici stolarskog obrta, firme KRST MA, s adresom u Monoštoru, su braća Marijan i Aleksandar  Marijanović, po struci tehničari za finalnu obradu drveta. Trenutno sve poslove zbog odsutnosti brata vodi Marijan, pa smo s njim i uradili ovu priču, koja je uz onu o stolarskom zanatu i priča o obiteljskom poslu koji trenutačno vodi četvrta generacija.  
Posao je počeo  Antun  Marijanović, Marijanov pradjed, rođen 1909. godine. Njegova radionica bila je poslije Drugog svjetskog rata jedini registriran stolarski obrt u Monoštoru. 
»Život mog pradjede je stvarno kao na filmu. Pričaju da je od malena volio drvo, raditi na i u drvetu pa je tako i stekao strukovno zvanje stolara. No, vrlo brzo vihor Drugog svjetskog rata odveo ga je na neku drugu stranu. Odlazi u kraljevsku vojsku te kao zarobljeni kraljevski vojnik završava u logoru u Bremenu (Njemačka)«, kaže Marijan i dodaje kako je pradjed imao sreću u zarobljeništu, jer mu je majka bila Njemica, pa je znao njemački jezik te je uz stolariju  imao privilegij u logoru raditi dva posla – bio je prevoditelj i stolar. 
Iz zarobljeništva se vratio 1942. godine. 
»Formiranjem nove oslobodilačke vlasti, a budući da je već imao stolarsku radionu, dobio je 1944. godine papire za otvaranje stolarskog obrta. Bilo je to vrijeme pred Batinsku bitku gdje je vlast izgleda predviđala velike žrtve, te mu je u stolarski obrt na neki način pod obavezno stavljano i pravljenje pogrebne opreme (sanduka za ukop)«, priča Marijan. 

Idustrija ugušila zanat

Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata na neki način je bilo zalatno vrijeme stolarstva. U stolarskoj radionici radilo je i više od desetak, nadaleko poznatih i priznatih majstora stolara kao i velik broj šegrta koji su pomagali i učili posao. No, nije to dobro razdoblje dugo potrajalo, jer su mjesne vlasti naredile dekretom da se u radionici formira zanatska-stolarska zadruga i Antun nije imao izbora. Zadruga nije dugo potrajala, jer je nakon nekoliko godina odlukom istih mjesnih vlasti i ugašena. 
»Već šezdesetih godina zlatno doba stolarskog obrta polako nestaje. Počinje procvat drvne i drvo-prerađivačke industrije. Suvremeni strojevi, novi jeftiniji materijali i razne imitacije pojeftinjuju proces rada, pa, iako je to bilo na štetu kvalitete, polako se istiskuje stolarski zanat iz ove grane poduzetništva. Budući da poslovi u području stolarije počinju slabije donositi zaradu majstor Antun biva prinuđen tražiti još jedan posao. Stolarska radionica i dalje radi, ali postaje dopunski posao. Antun se zapošljava u monoštorskoj osnovnoj školi kao majstor za održavanje gdje također radi i kao stolar. U školi je bio do 1967. godine kada odlazi u mirovinu«, priča Marijan o poslovnom putu svoga pradjeda.  
Poslije Antunovog odlaska u mirovinu vlasnik obrta postaje njegov sin, nekad šegrt, a sad majstor, Marijanov djed Antun, rođen 1931. godine. I prije preuzimanja obrta, kao i njegov otac, je pored  obiteljskog obrta radio još jedan posao. U monoštorskom brodogradilištu Brodo-remont bio je uposlen kao stolar te je i njemu rad u vlastitoj radioni bio dopunski posao.
Smanjeni opseg posla, a samim tim i zarade u radionici, doveo je do toga da je poslednji šegrt napustio radionicu sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Iz zanimljive povijesti Marijan izdvaja i prvi stroj za sječenje drva ručne izrade, napravljen u stolarskoj radionici Marijanovića. Stroj je pokretao motor aran i bio je vlasništvo radionice. Njime se išlo uslužno sjeći drva po selu. 

Dopunski posao

Po odlasku u invalidsku mirovinu Marijanovog djeda Antuna oko deset godina vlasnik obrta bila  je Jelisaveta Marijanović, Antunova supruga i Marijanova baka. Sljedeći vlasnik obrta je opet bio Antun, jer se kao i pradjed, djed i Marijanov otac zove Antun. On je jedini  iz obitelji Marijanović čija struka nema veze sa stolarijom. Po obrazovanju šumarski tehničar sa završenom višom školom za lov i lovni turizam, ali to mu nije bila prepreka da stolarski zanat uči od malih nogu u obiteljskoj radionici. 
»U vrijeme kada je otac vodio obrt, a to je od 1999. godine, u djelatnost obrta stavlja se pored već postojećeg i proizvodnja i promet pogrebne opreme. Na kraju će se ispostaviti da će u budućnosti ovo biti najsigurniji izvor prihoda za naš obrt. Izrada vrata, prozora, namještaja, ukrasnih predmeta od drveta, maltene i svih ostalih proizvoda od drveta koji su nekada bili uobičajeni u svakoj kući i koji su se radili po mjeri zamijenili su proizvodi koji potiču iz velikih industrija i koji često nisu od čistog drveta. Samim tim što je i u prirodi sve manje kvalitetnog materijala, kao što su hrast, jasen i ostale vrste drveta koje se koriste u stolariji svi proizvodi napravljeni od ovog materijala, bez obzira na kvalitetu, postaju preskupi za najveći broj mušterija«, pojašnjava Marijan trenutačno stanje u ovom poslu.
 Obiteljski obrt s bratom je preuzeo 2015. godine od kada obrt i nosi sadašnje ime. I njih dvojica su odrasla u stolarskoj radionici, ali im je to također dopunski posao. Marijan je uposlen u poduzeću Vojvodina šume, Gazdinstvo Kozara u Bačkom Monoštoru kao poslovođa lovnog revira. Posla u stolarskoj radionici je sve manje, pa sve rjeđe po narudžbi napravi neki predmet ili komplet predmeta od najkvalitetnijeg drveta. U radionici najveći dio prostora zauzimaju stari alati koji se u ovom poslu koriste i danas. Tu je stara stolarska tezga, alati, hoble-đalovi, testere, furganč (ručna bušilica) gleta, bradve, maklice... kao i suvremeniji strojevi. 
»Spajanje drvenih komponenti s drvenim klinovima i lijepljenje tutkalom, što je bilo uobičajeno u stolarskom zanatu, polako ali sigurno izgubilo je utakmicu s čavlima, klanfama i ostalim metalnim spojevima«, kaže Marijan.
Pri kraju razgovora Marijan iznosi i zanimljive podatke o broju umrlih u Monoštoru poslije Drugog svjetskog rata u usporedbi s poljednjih dvadesetak godina.  
»U radionici smo 1946. godine napravili 146 sanduka za ukop. Posljednjih dvadesetak godina godišnje bude 50 do 60 sahrana. To je na neki način očekivano, jer poslijeratne 1946. godine teško se živjelo, bez lijekova i sveg drugog što bi dalo kvalitetan život, a i stanovnika je bilo skoro dvostruko više nego sada. No, problem je što se na godišnjoj razini u posljednjih dvadeset godina u selu prosječno rodi 15 do 20 djece. Ovo su podaci od kojih se čovjek treba uplašiti«, kaže Marijan, koji razgovor završava rečenicom kako je ponosan što je naslijedio s bratom obiteljski obrt. 
Na njima je sada da ga održe, na što ih obvezuju tri prethodne generacije i to što je obiteljski posao jedini registrirani obrt u Monoštoru iz te branše od Drugog svjetskog rata.
Željko Šeremešić

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika