Arhiv tekstova
Četiri desetljeća uz knjigu
Sedamdesetogodišnji Zoran Bukur iz Pančeva već skoro četiri desetljeća bavi se prodajom knjiga i nakladništvom. Startao je 1983. u beogradskoj Prosveti, kao zastupnik za tržišta u Sloveniji i Hrvatskoj, a nakon raspada SFRJ, 1992., kreće u samostalnu nakladničku avanturu. Njegova nakladnička kuća nosi naziv Habit 013.
»Moje samostalno nakladništvo započelo je raspadom negdašnje države 1992. godine, što je tada u tim nesretnim i strašnim vremenima bilo više iznuđeno rješenje no dobrovoljna odluka. Jasno mi je bilo da više neću moći surađivati sa svojim partnerima i prijateljima u Hrvatskoj i Sloveniji kao zastupnik beogradske Prosvete, čak da neću zadugo viđati ni svoju širu obitelj u Rijeci, odakle sam rodom. Bila su to bolna i teška sazanja i tu patnju koju sam osjećao i koju ni do danas nisam istisnuo iz sebe zna samo onaj koji ju je doživio«, prisjeća se Bukur.
Hrvatski autori
Njegova nakladnička kuća objavljuje književne ali i druge naslove, a između ostalog i hrvatske autore: tiskala je djela Marulića, Gundulića, Ivanu Brlić Mažuranić, svećenika Mikaela Sent Martonija, koji je djelovao u Hrvatskoj a podrijetlom je iz Vojvodine.
»Moja domovina je Hrvatska i ona mi je duboko u srcu. Želio sam da i na ovaj način budem povezan s njome, makar toga ona nije bila niti je ‚svjesna‘, da ju personificiram. Cjelokupna moja naklada tiskana je na latinici. Izuzetno, zbog uvjeta objavljivanja naslova namijenjenih osnovnim školama u Srbiji morali smo tiskati na ćirilici, jer je to službeno pismo u institucijama prosvjete u Srbiji. Uvijek sam imao ‚dobronamjerne‘ savjete, da se manem objavljivanja knjiga hrvatskih autora, ali nikad od osoba koje su zvaničnici ili koji su u državnim tijelima već od pojedinaca u mom okruženju. Imao sam zgodu, kada sam objavio Bajke naroda Balkana, da sam ‚prisvojio‘ jednu bajku iz tog opusa od drugog naroda i dodao ju odjeljku bajki hrvatskog naroda, sa svim neugodnostima koje su slijedile. No, to je sve već prošlost. Nisam se nikad mnogo uzbuđivao oko svega toga i imao sam svoj put kojega se ne sramim, dapače, ponosan sam na njega«, priča naš sugovornik.
»Plivaj ili se udavi«
Govoreći o nakladništvu u Srbiji, Bukur smatra kako je ono podcijenjeno: »po prilici, ako možeš plivaj ili se udavi«. Napose, kako dodaje, ako se želite baviti ozbiljnom literaturom, a ne petparačkim temama. »Klijentela moje nakladničke kuće su narodne knjižnice, škole, predškolske ustanove, a tu je najmanje novca, jer ta klijentela opstaje na vrlo ograničenom proračunu. Knjižarska mreža je skoro pa odumrla, osim nekolicine velikih koji su ih održali u životu, ali pri tome monopolizirali tržište svojim izdanjima. Paradoks ovdje je da je nakladnik u isto vrijeme i knjižar. Pa što mislite, koliko će ‚gurati‘ svoja, a koliko tuđa izdanja? Nadalje, država uopće nije zainteresirana za materijalnu i promotivnu potporu nakladništva – i to globalno. S druge strane, čuveni i veliki Beogradski sajam knjiga, pokazuje suprotno – da u javnosti postoji itekako želja za knjigom, mada je pitanje za kakvom vrstom književnosti. Zbog pandemije Sajma nema već dvije godine, a i kada ga je bilo za većinu malih nakladnika bio je nedostupan zbog enormno visokih cijena zakupa štanda«, navodi Bukur.
Upitan prati li knjišku scenu ovdašnjih Hrvata, koja posljednjih godina izbaci četrdesetak naslova godišnje, kaže:
»Moram priznati baš i ne, što smatram svojim velikim propustom, koji želim ispraviti što prije«.
Eko knjiga za djecu
Zanimljivo je da se naš sugovornik okušao i kao autor: objavio je knjigu za djecu Ekobukvica. Kroz poučne priče, knjiga govori o važnosti očuvanja životnog okoliša, te daje praktične savjete – od toga kako se ponašati u prometu do toga kako pomoći roditeljima prilikom raznih popravki.
»Tu sam i autor i nakladnik. Nećete vjerovati, ova knjiga je imala tri izdanja i sva su rasprodana i opet bi bila. Ne znam ni sam, mislim da je tajna u temi i praktikumu koji ovo izdanje sadrži. Moram priznati da su sva naša izdanja uvijek imala uspjeha u prodaji, i to se odnosi i na hrvatske autore. Moram biti iskren do kraja – nikada nisam od klijenata koje sam spominjao doživio bilo kakvo odbijanje, ako su autori Hrvati. Ne zaboravite da su moji klijenti ustanove Srbije. Čini se čak da su pomalo ‚gladni‘ takvih izdanja. Volio bih da je takva situacija i s druge strane granice, kada su u pitanju srpski autori. Provjerit ću i to kada Hrvatska uvede euro, jer ću tada moći nesmetano pokušati suradnju, kao što je sada slučaj s Crnom Gorom, čija je valuta euro i gdje imamo pomalo izvoz«, kaže naš sugovornik.
U registru
Kao poduzetnik upisao se u Registar hrvatskih gospodarstvenika u Srbiji, prosperitetni projekt koji provodi Cro-Fond.
»Smatram da bi bilo krajnje neozbiljno i štetno po Hrvatsku da ovaj projekt ne završi do kraja i što prije. Nisu u pitanju samo goli novci nego i osjećaj da nismo zaboravljeni i prepušteni volji samo nekih drugih. Trebalo je to davno već činiti, jer smo svjedoci da u Europi i u okruženju svaka država brine o svojoj nacionalnoj manjini. Najbolji primjer je Mađarska«, pojašnjava on.
Bukur je aktivni član hrvatske zajednice u Banatu, član je Udruge banatskih Hrvata i Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Upitan da ocijeni položaj Hrvata u Pančevu, kaže:
»U naletima nacionalizma stvari idu u suprotnom smjeru, od onog kojim su nekako išle do prije desetak godina. Što reći a da već svi sve znamo. Dovijamo se pomoću štapa i kanapa. Raštrkani smo, bez dovoljno sredstava i informacija. Neki možda i zaplašeni, poneki čak nezainteresirani, a znam da su Hrvati. Bilo mi je izuzetno krivo i to moram ovako javno izreći: prije više godina želio sam dobiti domovnicu Hrvatske. Nije mi trebala niti za putovnicu, niti za bilo što posebno. Hladno sam odbijen iz čisto birokratskog objašnjenja da sam se´svojevremeno ispisao iz matičnog ureda u Rijeci, 1984. godine‘ – što je istina, jer smo tada živjeli u istoj državi, a ja bio tada zaposlen u Općini Vračar, gdje je bio uvjet da zadržim posao ako tamo upišem boravište. Tada nije bilo na vidiku ni rata ni raspada. S druge strane, ispred konzulata Hrvatske vidio sam od ranog jutra redove onih koji su čekali da dobiju i putovnice i domovnice, a pri tom su se pa skoro javno rugali da su nosili puške protiv tog istog konzulata u prošlim ratovima. Mislim da oni u Hrvatskoj koji bi trebali više voditi računa o svojoj nacionalnoj manjini to rade veoma slabo, da ne kažem traljavo, nezainteresirano – nažalost«.
D. B. P.
