Arhiv tekstova

Broj Hrvata u Srbiji u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, od 1948. godine kada ih je bilo 169.864, rastao je konstantno sve do 1961. godine kada ih je bilo blizu 200 tisuća. Od popisa 1971. godine pa do danas broj Hrvata i udio u ukupnom stanovništvu konstantno je padao do 70.602 (0,9 posto) prema posljednjem popisu 2002. godine. U Vojvodini taj broj je od 145.341 spao na 56.546 Hrvata, odnosno s 8,1 posto na 2,8 posto. 

A koliko će nas biti sada na popisu koji se očekuje na jesen? I je li to uopće važno? A ako jest, zašto je važno? U zajedničkom priopćenju više hrvatskih institucija glede budućeg popisa stanovništva pozivaju se svi Hrvati koji žive na ovome prostoru više stoljeća, da s ponosom istaknu činjenicu da su integralni dio hrvatskoga naroda. »To da pripadamo hrvatskom narodu dužni smo posvjedočiti prigodom popisa. Ne bismo smjeli ni ovoga puta zanijekati našu narodnu samobitnost, ime i jezik«, navodi se u priopćenju. Također se pozivaju i svi oni koji pripadaju Katoličkoj crkvi svoju vjeru javno svjedočiti i ispovijedati.

I ponovno, zašto je to važno? Važno je s jedne strane zato što ostvarivanje manjinskih prava u jednom dijelu ovisi o brojnosti određene manjine. Ali ne samo zato. Važno je i za naše odnose s drugima i drugačijima ne zanijekati sebe, svoju nacionalnu pripadnost, svoju kulturu i vjeru. Neki možda misle kako bi za dobre odnose među ljudima bilo najbolje da nema te rubrike u popisu, da se o tome što manje govori, da se sakrijemo iza fraze »nije važno tko je kakve nacije, već je važno kakav je čovjek«. Ali, što time poručujemo, ako smo primjerice pripadnici neke nacionalne manjine? Poručujemo kako nemamo baš dobro mišljenje o pripadnicima većinskog naroda, to jest smatramo kako nas neće prihvatiti ukoliko kažemo da smo, recimo, Hrvati. A pokazujemo i vlastitu neiskrenost u odnosu prema drugom i različitom. A neiskrenost sigurno nije dobar temelj za dobre odnose. Zato je važno.