Čudan je ovaj 12. mjesec godine, iz više razloga. Prije svega, službeno je počela zima. »Puna snijega, puna leda, došla nam je zima nova«, glasi početak pjesmice iz dječje poučne slikovnice S ujkom Paličićem od siječnja do prosinca, koju sam dobio na dar od mojih roditelja na neki »praznik darova« u siječnju. U to doba sam već znao čitati, ne samo mađarski nego i hrvatski, a zbog novine Politika i serije crtića o Paji Patku i ćirilicu, jer je otac i te novine svakodnevno kupovao. Ova poučna slikovnica je zapravo djelimično bila dvojezična-latinična, izdana je u Sarajevu, sadržavala je dvanaest slika, a ispod slika potpis: siječanj – januar itd. Zašto je ovo bitno? Prvi put sam se susreo s nazivima mjeseca koji nisu bili univerzalni nego posebni. Kao dječak pokušao sam protumačiti što prosinac može značiti, odakle potječe taj naziv? Krenuo sam od riječi »prositi«. Budući da je zima, siromašniji ljudi prose bogatije za hranu, za ogrjev… da bi preživjeli do proljeća. Naravno, bio sam pod utjecajem narodnih bajki (koje sam jako volio čitati). Time je završeno i moje dječje etimološko istraživanje, sve donedavno. Kada sam bio dijete, u prosincu je prvo dolazio Mikulaš, sa svojim pratiocem Krampusom. Ako sam bio dobro dijete (jer sam bio prilično živahan), uvijek sam strepio hoću li od Mikulaša dobiti darove ili od Krampusa virgač. Redovito sam očistio cipele i stavio ih između dva prozorska okna i jedva sam čekao jutro da vidim što ću dobiti. Tu sam mogao imati pet-šest godina i još nisam išao u školu. Kad sam malo odrastao i »obrazovao se«, više nisam čistio cipele, a darove sam uredno dobijao od roditelja, ali i od bake, obično gurable i jednu pomarandžu. Poslije Mikulaša dolazila je Jezuška, tj. Božić. Onda smo išli kod djeda i bake na večeru: grah i pečena riba, koju nisam jeo zbog kosti. Djed je redovito otpjevao jednu kratku božićnu pjesmicu i popio času bijelog vina, kojim je prije pijenja ugasio svijeću. Onda je u našu kuću stigao i Djed Mraz i stavio darove ispod okićenog bora. Ovo je razlog što sam ovaj mjesec, umjesto prosinca, nazvao mjesecom »darodavalaca«.
Svemoćni marketing
Danas znam da je Mikulaš zapravo češko-slovačko ime za njemačkog Sv. Nikolausa, mađarskog szent Miklósa ili hrvatskog sv. Nikole. U Slovačkoj čak postoji grad nekadašnjeg županijskog sjedišta: do 1952. godine Liptovsky (Sväty) Mikuláš (mađ. Liptószentmiklós: njem. Liptau-Sankt-Nikolaus), meni je ovo mjesto bilo poznato po posebnoj vrsti mekog ovčijeg sira: liptauera (liptói túró). Mikulaša s bijelom bradom i crvenim ogrtačem, koji je na teritorij nekadašnje Ugarske došao iz njemačkih zemalja, sustigla je globalizacija. Naime, u anglosaksonskoj kulturi (naročito u SAD) postao je Santa Claus (kod nas Djed Božićnjak, srpski: Božić Bata; u Njemačkoj Weihnachtsmann – Božični čovjek), koji na Božić donosi djeci darove, živi na Sjevernom polu i svojim sanjkama, koje vuku devet irvasa, na božićnu večer obleti cijeli globus i djeci donosi darove koje stavlja u cipele ili čarape, a ponekad ulazi kroz dimnjak. Sve ove priče, zapravo, vezuju se uz legende o svetom Nikoli. U skandinavskim zemljama, u dalekoj Laponiji, živi Jolupukki, koji je zapravo sjeverni Mikulaš. U Sovjetskom Savezu poslije revolucije Đed Moroz (Djed Mraz) je potisnuo sv. Nikolaja, zaštitnika Moskve i Rusije, i za Novu godinu je donosio darove. Iz ovog kratkog prikaza logično je da je cijeli prosinac u suštini mjesec raznih mikulaša, tj. »darodonositelja«. Apropo, pogledao sam etimologiju riječi prosinac. Riječ je o mjesecu u kojem se više »prosi«, to jest moli, što je bilo povezano s adventskim običajima.
Naši lokalni darodonositelji
Više puta sam se bunio zbog izraza koji se sve češće čuje u našim medijima, npr.: »Beograd dobija metro ili najveću kliniku u zemlji itd.«. Pravilno bi bilo: »U Beogradu počinje izgradnja metroa ili najveće klinike u našoj zemlji«. Ovim se sugerira da, zahvaljuljući mudrom rukovodstvu (-voditelju), dobijamo specifične darove koje (možda) nismo ni zaslužili. Kao da je država jedan Djed Božićnjak ili Mikulaš. Koliko ja znam, mi smo na demokratskim izborima ovlastili Vladu, predsjednika države da s našim uplatama poreza, dažbina najbolje gazduju za dobrobit sviju nas. Znači, oni nam ništa ne daruju! Na koncu, mi Subotičani trebamo jednog dana dobiti novo kazalište? Bar 10% smo mi direktno platili! U međuvremenu – kupujte. Sada su rasprodaje na kraju godine i nude se veliki božićni popusti!
