Zbirka poezije Osluhnuta tišina Ljerke Radović predstavljena je 20. studenoga u Franjevačkom kulturnom centru Bonaventurianum u Novom Sadu. Predstavljanje, na kojem je nazočilo pedesetak sudionika, organiziralo je HKUPD Stanislav Preprek iz Novog Sada.
Četiri ciklusa
Pjesme u trećoj pjesničkoj knjizi Ljerke Radović sabrane su u četiri ciklusa. Na njih se osvrnula književna kritičarka Dragana V. Todoreskov.
»U pitanju su zrcala pjesničke duše, iznijansiranih osjeta, mirisa, zvukova, neizgovorenih riječi, emocija, svega onoga o čemu lirski subjekt ne želi više šutjeti. Svijet ove autorice satkan je od želja, snova i uspomena kojima se njezino lirsko ‘ja’ obraća svojim najmilijima. Čini se da autorica dobro poznaje sve svoje promjene raspoloženja, predviđa cikluse tuge i patnje i ulazi duboko u sebe, bacajući introspektivan pogled u vlastitu nutrinu. Osim izravnog i spontanog prikazivanja osjećanja, ovu zbirku karakterizira i poetika sjećanja. U prvi ciklus ‘Ljubavne’, ubrajaju se pjesme čežnje, duboke osjećajnosti, koje nastoje oslikati nutarnju dramu. Tu možemo, s jedne strane, čuti njezin glas, a ponekad i glas muškoga subjekta koji se obraća voljenoj ženi. Iako je svijet u kojem oni obitavaju svijet opsjene, u ovome ciklusu pjesme oživljavaju i jedno vrijeme ljubavi, osame, snova i sjećanja nakon te ljubavi«, kažala je Todoreskov.
Molitve i zavičaj
Drugi ciklus »Kad izgubiš sve«, po riječima Todoreskov, odiše tugom.
»Ona je višestruka: za preminulim roditeljima, bratom, suprugom. To je ista vrsta emocija koja nagovješćuje idući ciklus, posvećen Bogu i transcendentnosti. Radi se o jednoj vrsti dijaloga, pri kojoj ne šuti druga strana, te se ti razgovori jasno čuju. Bog Ljerke Radović je Bog milosrđa, praštanja, Bog kojem se njezino biće obraća u najtežim situacijama. Melankolija se nastoji prevladati pogledom ka Gore, ka anđelima, njihovim prizivanjem. Nerijetko su te pjesme u obliku molitve, pri čemu se moli za snagu i konačni mir onih ljudi koji se smatraju, po obrascu narodne religije, gotovo anđelima. Ta sakralizacija preminulih nije tipična za kršćanstvo«, kazala je ona, predstavivši i završni dio autoričine kompozicije, ciklus o zavičajnim (podravskim) temama. Ljerka Radović, kazala je Todoreskov na kraju, »ostaje dosljedna svojoj suptilnosti, fascinantnom miješanju boja. U malo riječi nabije puno emocija, njezine pjesme vrve od snage i žestine, te predstavljaju katarzu s kojom se čitatelj suočava«. O knjizi je govorila i psihologica Branka Ilić, druga recenzentica.
Pjesme iz zbirke, osim autorice, čitale su i Ana Marija Kaluđerović, Željka Jelić i Branka Dačević. Poezija je suptilno prekidana, pa oplemenjavana, pjesmama iz hrvatske glazbene baštine koje su pjevale članice Ženske pjevačke skupine HKUPD-a.
Ljerka Radović rođena je 1951. godine u Zablatju kod Koprivnice. Školovala se u Zagrebu i Novom Sadu, gdje je završila Pravni fakultet i radila u pravosuđu do mirovine, koja ju je zatekla na dužnosti sutkinje. Poezija kojom se bavi pojavljuje se kod nje u mirnoj fazi života i predstavlja nadomjestak praznine u osami. Tijekom godine provodi vrijeme u rodnoj Podravini i na Braču, gdje živi s uspomenama na svoje najmilije. Od 2013. godine članica je HKUPD-a Stanislav Preprek, gdje redovito objavljuje pjesme, sudjelujući svojm radovima i u drugim zbirkama i ostalim pjesničkim pothvatima. Prije ove, objavila je zbirke pjesama Osmijeh u mokrom kaputu (2014.), i Refleksija nutrine (2017).
M. T.
