Arhiv tekstova

Zašto pričamo priče?

Uz već klasične medije knjige i filma, svjedoci smo ekspanzije serijskog programa, te se postavlja pitanje tko to danas priča priče, što razlikuje dobru od loše priče i kako one, u konačnici, utječu na naše živote. Na ova i srodna pitanja nastojao je odgovoriti dramaturg Dejan Prćić, koji je održao predavanje naslovljeno »Zašto pričamo priče?«, a koje je održano u nedjelju, 14. studenoga, u Klubu HKC-a Bunjevačko kolo u Subotici.
Prćić je diplomirao je i masterirao dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Kao dramaturg radio je na predstavama, radiodramama, kratkometražnim filmovima i serijama. Radi i kao urednik sajta filmske kritike Filmoskopija pri Filmskom centru Srbije, a redovito piše recenzije TV serija za časopis Kužiš?!.

Sve je priča

»U principu, sve je neka priča. Pričamo priče jer nam one pomažu da saznamo nešto novo o sebi, zato što nam mogu pomoći da budemo bolji ljudi, da imamo više razumijevanja. A onog trenutka kada imamo više razumijevanja u stanju smo biti bolji, kako za sebe tako i za druge. Preko priča dolazimo u kontakt sa stvarima koje su nam daleke, osvjetljava nam se mrak. Zato je važno pričati, a važno je i čitati, slušati, gledati priče«, kaže Dejan Prćić.
Kako je istaknuo, živimo u svijetu u kojem nas bombardiraju pričama, a tu svakako spadaju i reklame. Sudeći po reklamnim porukama, dijete treba određene tenisice da bi postalo šampion; određeno piće pije određena, odabrana skupina; kreativni i drugačiji voze električne automobile… Nekada čak donosimo odluke nesvjesno na osnovu priča koje su stare nekoliko stoljeća. Recimo, imati travnjak nekada je bio privilegij izuzetno malog broja ljudi, jer su ljudi koristili zemlju za poljoprivredu  kako bi preživjeli. Ta se »priča« održala do danas te su kuće s travnjakom skuplje, naveo je Prćić.

Imitacija života

Prćić se u svojem predavanju dotaknuo i osnova dramaturgije, u prvom redu Aristotelovih ideja u tom području. Po slavnom filozofu, umjetnost je imitacija (podražavanje) života. Ideja u umjetničkom djelu mora biti istinita, a empatija gledatelja je ključna za proces konzumiranja djela. Junak priče treba biti tzv. čovjek po sredini, sve ostalo (isključivo dobra ili loša osoba) je karikatura. Također, junak se kroz priču treba mijenjati, rješavati svoj problem, a gledatelj ili čitatelj kroz identifikaciju s likom doživljavaju emocionalno pročišćenje – katarzu. 
Publika je najviše interesa iskazala za priču o serijama. Najviše se pričalo o seriji Porodica, koja u prvom planu govori o obitelji političara Slobodana Miloševića, aktualnom južnokorejskom hitu Squid Game te HBO uratku TheLeftovers. Također, bilo je riječi i o domaćem filmu i seriji Južni vetar te utjecaju toga ostvarenja na životni stil mladih. Spomenuta je i sve snažnija i utjecajnija industrija video igara u kojoj se također kreiraju zanimljive priče. 
U očitoj hipperprodukciji priča koje nam se serviraju u različitim medijima, kako navodi Prćić, teško je razabrati između dobrog i lošeg. 
»Kad su serije u pitanju, najčešće one koje imaju jako puno sezona, nisu toliko kvalitetne, ali to nije nužno slučaj, uzmimo na primjer seriju Modern Family. Dobre priče, a samim tim i serije, su uvijek autentične i potresne, bile ružne ili lijepe. One pomažu gledatelju da nešto novo nauči i one ga mijenjaju, čine ga bogatijim, intuitivnijim, suosjećajnijim, pomažu mu da osvijesti neka pogrešna uvjerenja, razmišljanja, emocije, ponašanja. To su odlike dobre serije, nasuprot lošim, koja nam potvrđuju stvari i izazivaju emocije koje ne donose neko novo razumijevanje određene  teme, one nas ne dotiču. No, to ne moraju biti stroga pravila«, pojašnjava Prćić.
Kako smo mogli čuti na predavanju, sve priče dijele istu, univerzalnu strukturu. Američki pisac i znanstvenik Joseph Campbell je u svojim istraživanjima pokazao kako su mitološke priče širom svijeta, ma koliko izgledale različite, u biti jednake, samo su u različitim kulturama i razdobljima, ispričane na drugačije načine. 

D. B. P.