Arhiv tekstova
Subotica u FNRJ
Drugi Veliki rat okončan je nakon dvije atomske bombe, mogli bismo reći privremeno; kada je Japan bezuvjetno kapitulirao 2. rujna 1945. godine. Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) proglašena je 29. studenoga 1945. (sjećate se, bio je to Dan Republike) kada je Demokratska Federativna Jugoslavija preimenovana u Narodnu Republiku. Prvi poslijeratni popis pučanstva izvršen je 1948., najveći broj stanovnika imao je glavni grad Beograd (367.816), slijede republički centri: Zagreb (279.623), Ljubljana (115.095), Sarajevo (113.759), a odlično peto mjesto zauzela je Subotica sa 112.194 duša; jedva da smo manji od dva republička centra, bar ovako piše u službenom izvještaju (Subotica je imala »manjak« od 9.712 stanovnika, jer je 1941. popisano 123.300 građana/ki). Glavni grad Vojvodine Novi Sad imao je samo 75.168 stanovnika (1948). Kao gradovi u AP Vojvodini još su navedeni: Pančevo, Senta, Sombor, Srijemska Mitrovica i Vršac. Nakon svršetka »pravog rata« 1946., odmah je započeo »hladni rat« u kojem je Europa podijeljena na dva bloka: zapadni »slobodni svijet« i istočni »socijalistički blok« čije države je »oslobodio« Sovjetski Savez. Između dva bloka, kao u kazalištu, podignuta je »željezna zavjesa« od bodljikavih žica i minskih polja. U početku je i FNRJ pripadala ovom bloku, ali nakon rezolucije Informbiroa (IB) 1948. godine naša zemlja je prekinula sve odnose s Istočnim blokom, a i na našoj granici podignuta je hermetička neprolazna »željezna zavjesa«. Ova blokada je trajala sve do 1955. godine. Jugoslavija se formalno distancirala od SSSR, međutim vladajuća »socijalistička ideologija« koristila je iste izvore (marksizam, lenjinizam) pa su tako i osnovna rješenja u uređivanju, planiranju i rukovođenju državom proizašla iz tih doktrina.
»Planska privreda«
»Osnova privrede je bila planirana (npr. prva petoljetka), a ne kaotična kao u kapitalizmu, gdje je vladao kaos«, tako se tvrdilo. Zbog »željezne zavjese« ništa se nije ulagalo u sjevernu Vojvodinu, ali i zbog, prije svega, centralnog planiranja. Što se našeg grada tiče, samo se dalje razgrađivala industrija. Po nalogu ministra ratne industrije FNRJ novi, dijelom neraspakirani pogon Kemijske industrije Slavica premješten je u Albus u Novi Sad i kruševačku Merimu. Godine 1952. po nalogu Glavne direkcije metalne industrije ukinuta je livnica i tvornica poljoprivredih strojeva u Partizanu i premještena je u Sarajevo. Građevinsko poduzeće Izgradnja je likvidirano, a imovina predana Pioniru iz Zrenjanina, koji je obavljao građevinske radove u Subotici do 1953. godine. Demontirani su veći mlinovi (Obilić, Margit, Lengyelov mlin itd.) i krupare. Tvornica čokolade Ruff bila je planirana za premještaj npr. u Beograd, ali zahvaljuljući odvažnoj grupi stručnjaka to nije učinjeno. Oni se nisu prevarili: Pionir je postao jedan od najvećih konditora u zemlji. Prvih deset poslijeratnih godina nijedan pogon nije ozbiljno obnovljen, niti je izgrađen koji novi. Naravno, ni s otpadnim vodama nije se ništa radilo, a voda Palićkog jezera još nije odavala znake buduće katastrofe.
Subotica kao veliki srez
Prvi Ustav Narodne Republike Srbije donesen je 1947. godine. Njegov osnovni zadatak je »učvršćivanje narodne vlasti i postavljanje temelja za socijalistički način proizvodnje«. Ovi postavljeni ciljevi nisu se ostvarili, unatoč uvođenju samouprave proizvođača 1950., jer je došlo »do jačanja državnog, naročito upravnog aparata i centralnih organa«. Zato se 1953. donosi ustavni zakon koji uređuje »područje organizacije vlasti i demokratskih odnosa i svestranog napretka i slobode ljudi« (citati iz Enciklopedije Jugoslavije). Istovremeno se vrši i teritorijalna reorganizacija lokalne vlasti. Formiraju se veći srezovi, »veliki srez« Subotica sastojao se od općina Sombor, Kanjiža, Senta, Bačka Topola, Mali Iđoš. Politika želi izbrisati sjećanje na bivši grad. Zato gradi novi centar grada umjesto izbombardirane kasarne građene 1776., »novu općinu« dvanaestkatno sjedište tada sreza, veliku salu za sastanke, zgradu društveno-političkih organizacija (komitet) i trg s fontanom, Radnički univerzitet. Gradska kuća nije bila dobra, ona je pretvorena u Dom kulture. Počela je gradnja i nove bolnice (iz samodoprinosa). Za otpadne vode nađeno je »originalno« rješenje dostojno velikog sreza: planirano je da svu otpadnu vodu prebace u obližnju rječicu Krivaju! Po planu, vodu je trebalo crpkama dignuti na određenu visinu i kroz velike cijevi prebaciti ju u ovaj vodotok. Kao početak ovog projekta u Šandorskoj bari izgrađena je zgrada crpne stanice, koja nikad nije proradila. Krivaja i danas pravi probleme, što bi tek bilo da tu protiče sva subotička otpadna voda? Uskoro se donosi novi Ustav, koji će riješiti sve probleme!
