Arhiv tekstova
Stripovi očima stvaraoca i »konzumenta«
Prisutnost nemalog broja izdavačkih kuća koje se bave isključivo izdavanjem stripova te raznovrsnost i mnogobrojnost ove literature u Srbiji dokaz su da je poslije oko dva desetljeća skrajnutosti stripa na ovim prostorima, tzv. deveta umjetnost ne samo ponovno oživjela već se polako, ali sigurno širi i raste, privlačeći i opčinjujući nove generacije svojih »konzumenata«. To nam je u ovom drugom dijelu priče o stripovima potvrdio i subotički, a svjetski priznat strip crtač Leonid Pilipović (Punkerstein), a mišljenje o važnosti i ulozi ovih »sliko-priča«, kako u njegovom, tako i u životima brojnih generacija ljubitelja stripa, podijelio je s nama jedan Subotičanin koji ovu ljubav gaji gotovo pola stoljeća.
Za jaku strip scenu neophodan jak mainstream
Leonid Pilipović je, kako nam kaže, prvo procrtao, pa tek poslije progovorio i prohodao. Fascinacija velikim brojem povezanih sličica pojavila se kada mu je mama kupila svješčicu Vjesnikovog Tom & Јerryja. U osnovnoj školi počeo je sa smišljanjem svojih strip junaka i počeo se pitati kako se postaje strip crtač i gdje je škola za njega.
»Vremenom sam shvatio da moraš proći određene korake da bi postao strip crtač ili jednostavno da toliko voliš te stvari i da se toliko posvetiš tome, da sam od sebe postaneš strip crtač. Nakon srednje škole, u Novom Sadu sam upisao Akademiju umjetnosti Bogdan Šuput, gdje sam upoznao mnogo mojih vršnjaka koji su bili još veći fanatici od mene i tada sam shvatio da škola za strip crtače zapravo ne postoji već da se to postaje ljubavlju i radom. Svoje prve stripove na teme koje su me u to vrijeme zanimale radio sam u periodu srednje škole, a kada sam završio fakultet počeo sam ih raditi po scenariju drugih. Scenarist stripova je također vrsta umijeća, zanata, a mi strip crtači smo, kada bih to preveo na filmski rječnik, redatelji. Na taj način radim u posljednjih 15 godina otkad crtam za francuske izdavače«, kaže Pilipović.
Na konstataciju jednog od sugovornika u prošlom broju da se može govoriti o novom zlatnom dobu »devete umjetnosti« kada je u pitanju njena komercijalna strana, ali je problem prisutan kod neafirmiranih autora koji nemaju priliku širokom auditoriju prikazati svoje stripove, on kaže:
»Mislim da još nije zlatno doba, ali idemo ka nečem boljem i to je evidentno. U posljednjih 20 godina imamo jednu ‘rupu’ gdje je strip bio potpuno skrajnut iz naših života. Sada se polako vraćamo u te neke tokove, izdavaštvo raste, a dokaz za to su pune police ovdašnjih striparnica. Nama nikad nisu bili problem autori, imamo ih za izvoz, i ja sam jedan od njih. Međutim, da bi mladi neafirmirani umjetnici imali neku svoju publiku, moraš prvo imati jak mainstream, a to znači da veliki broj ljudi ima naviku kupovati i čitati stripove, da izdavaštvo ima neki profit. Primjerice, u Francuskoj postoje velike izdavačke kuće koje zarađuju ogromne novce, i to tako što imaju produkciju koja zadovoljava kompletan dijapazon stanovništva. Imaju neke komercijalne stripove od kojih prodaju svega dva-tri naslova, i to u takvoj količini da tim novcem financiraju izdavanje ostalih stripova koji se neće svi prodati, ali će zadovoljiti određene ciljne skupine (alternativce, underground strip i dr.). Znači, nije im cilj samo profit, već da što više ljudi čita stripove i da svatko nađe nešto što ga zanima. A to je nešto do čega i mi trebamo stići pa će onda i naši neafirmirani autori imati svoju prođu«.
Od neafirmiranog/nekomercijalnog, Leonid Pilipović postao je svjetski priznat strip crtač. Kad i kako?
»Na završnoj godini akademije (’94.) imao sam prvu samostalnu izložbu svojih nekomercijalnih ilustracija koje su se uglavnom oslanjale na strip. U to vrijeme je u Beogradu počeo izlaziti strip magazin Tron, koji je favorizirao domaće autore i tu mi je prvi put ponuđeno da uradim nešto komercijalno. Prvi put sam na deset strana uradio taj neki realistički strip, po uzoru na franko-belgijske autore poput Hermana Mediusa, što je i objavljeno. Na koncu se ispostavilo da me je upravo tih deset strana kasnije (2004.) odvelo na stol urednika francuskog izdavača, i to prije svega zahvaljujući Csabi Kopeckom, mom prijatelju, agentu i tadašnjem ‘lovcu na talente’ s ovih prostora.«
Iako prisutno i jako u Srbiji, strip izdavaštvo u Hrvatskoj je na mnogo višem nivou, smatra Pilipović.
»Hrvatska ima dosta jaku scenu, izdavačku na mnogo, mnogo višem nivou nego u Srbiji. Autori su im sjajni, dosta njih znam koji rade za američko tržište – za Marvel, radi ih dosta i za Francuze, imaju jako dobre scenariste, Darko Macan je jedan od poznatijih. Meni osobno je Novi kvadrat iz Zagreba bio jedan od najjačih uzora od tinejdžerskih dana, a Igora Kordelja smatram najproduktivnijim strip crtačem na ovim prostorima i obožavam njegove stripove. Moj prvi projekt za Francuze Velika istorija (Tajna povijest), objavio je Globe u Hrvatskoj, a to je bio serijal na kom je radio Igor Kordelj. Poznajem maltene sve strip crtače u Hrvatskoj i odlično surađujemo. Postoji dobra stvar na regionalnom nivou, a to je veliki broj novih strip festivala – Hercegnovski strip festival, Leskovačka smotra, makarski Ma fest, Beogradski salon, onaj u Banja Luci, na koje, osim strip crtača iz regije, dolaze i oni iz Turske, Bugarske, Rumunjske, Grčke.«
Na koncu, onima koji bi se voljeli baviti crtanjem stripova, Leonid Pilipović poručuje da su najvažniji ljubav i rad, da se iskoriste sve ukazane prilike i stvari će doći na svoje mjesto, kao što su i njemu.
»Nije lako, ali to je najljepši posao na svijetu«, poručuje.
»Kada se jednom zaljubiš u strip, nema povratka«
Svoje viđenje stripa i ljubav prema njemu, koja traje 47 godina, s nama je podijelio Z. S., koji ističe da i danas kada kupuje strip, osjeća istu radost kakvu je osjećao kada je imao 13 godina.
»Zahvaljujući stripovima počeo sam redovno čitati sa šest godina. U mojoj okolini, u MZ Gat, polovinom 70-ih godina redovno su se čitali i mijenjali stripovi. Jeste da su putovali iz ruke u ruku i da su na kraju ličili na kupus bez korica i kraja, ali su služili svrsi – otvarali su neki novi svijet, nama djeci nepoznat i dostupan samo kroz maštu, a razvijali su i kreativnost. Ono što je uvijek bio pojam jeste skupiti Zlatnu seriju i LMS do broja 100. Naša sreća je bila što smo bili blizu Buvljaka gdje su se prodavali stripovi u pola cijene u odnosu na one na kioscima. Naravno, redovno smo ih kupovali i na kioscima kada bi umjesto paštete i jogurta za školsku užinu, za nekoliko dana ušparali i kupili strip. Jesmo bili gladni, ali ne toliko da se ne bismo žrtvovali za nov strip. A kada kupiš strip, to je ritual – prvo pogledaš posljednju stranu da vidiš naslovnicu sljedećeg broja, a zatim ga otvoriš i mirišeš poseban miris tadašnjih Dnevnikovih izdanja. Taj miris poznaju svi ljubitelji stripa iz tog perioda – miriše na jeftin papir, grafit i starost, ali je veoma blizak srcu svih stripofila iz stare Jugoslavije. Ono što smo kao djeca obožavali nije uvijek nailazilo na razumijevanje starijih, pa se često, zbog loše ocjene, moglo čuti – ‘Ponovo si čitao stripove’, ‘Sve ću ti založiti’, ‘Još jednom te vidim da čitaš stripove umjesto da učiš, sve ćemo baciti’. Naravno, bilo je situacija kada smo bili i kažnjeni, ali su stripovi uvijek ‘preživjeli’ u nekoj donjoj ladici, na tavanu, u šupi, čardaku ili između knjiga. Kada se jednom zaljubiš u strip, nema povratka.«
On kaže da se, zahvaljujući tom imaginarnom svijetu, mnogo i educirao, posebno po pitanju Divljeg zapada i indijanskih plemena, običaja...
»Omiljeni stripovi su mi bili Zagor, Komandant Mark, ali isto tako i Asterix, Rip Kirby, Conan... Nakon pauze od nekoliko godina, počeo sam ponovno kupovati i skupljati stripove kada se pojavio Veseli četvrtak. Shvatio sam da se moja strast prema stripovima nije izgubila, samo je bila potisnuta. Postao sam malo kritičniji prema scenariju i popustljiviji prema crtežu, jer ono što sam kao klinac mislio da je ružan crtež, sada ispadne da je to bila prava umjetnost.«
Z. S. ujedno izražava zadovoljstvo što je strip scena ponovno zaživjela i što se u Subotici otvorila prva striparnica ikad:
»Sjajno je da je otvorena striparnica u Subotici i to je dobro za sve mlade, pa i nas starije zaluđenike, koji sada imamo mjesto susretanja i iskazivanja svojih emocija ka stripu i nadam se da će biti organizirane izložbe, razmjena i prodaja stripova, tematski susreti s crtačima. To nedostaje ovom gradu. Sada su dostupna sjajna i kvalitetna strip izdanja, knjige koje su luksuzno odrađene, po pristupačnoj i manje pristupačnoj cijeni, ali važno je da se pokrenulo«, kaže on, dodajući kako »svjetska strip scena nije nikada prestala postojati, samo smo mi bili skrajnuti od događanja«.
Na koncu upućuje poruku ‘stripofil jezikom’:
»Vrijeme je da ubacimo u petu brzinu i pojurimo brzinom Srebrnog letača kako bismo sustigli sve što smo propustili na strip sceni ova dva desetljeća, te da imamo snagu Hulka kako bismo opstali!«.
I. Petrekanić Sič
