Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Posao je bio teži, ali veseliji

Vrijeme je berbi kukuruza. Danas se ti poslovi obavljaju na suvremeniji i lakši način nego što je to bilo nekada. Kombajni, traktori, elevatori, mehanizacija koja se danas koristi za te namjene u velikoj mjeri je olakšala poljoprivrednicima posao branja kukuruza, a samim tim i smanjila broj radne snage. A nekada se sav taj posao obavljao ručno uz pomoć većeg broja ljudi, konja i zaprežnih kola. U društvu rodbine, susjeda, prijatelja, mobe, posao se odvijao teže i sporije. Ali, usprkos tome, oni koji pamte ta vremena kažu da se težina tog posla nije toliko osjetila, jer su ljudi tada bili veseliji, a i u društvu je vrijeme brže prolazilo. Kako je to izgledalo i kakav je to doživljaj bio za Soćane, ispričao nam je Mija Dovčak.

Uz »rampaš« i čaj od lipe

Mija se sjeća vremena berbe kukuruza u djetinjstvu kada je s ostalom djecom iz sela istovarao kukuruz iz zaprežnih kola.
»Moj otac je imao velika zaprežna kola s kojima je odlazio na njivu u berbu kukuruza. Uglavnom je bilo četiri pune prikolice roda. To je bio izuzetno dobar prinos za tadašnje uvjete. Kada su stariji odlazili u berbu, mi djeca smo s nestrpljenjem čekali da se vrate. Kako bi nas motivirali za posao, u zaprežna kola su ubacivali novac, a mi smo se trudili još više raditi i što prije istovariti kukuruz«, prisjeća se Mija i dodaje: »Kukuruz nekada nije bio kao danas. Nije bilo hibridnog kukuruza, a njegova vlažnost je iznosila  28 posto. Na poljima je sijano manje biljaka. U to vrijeme nije bilo špricanja zemljišta nego se trava morala ukloniti uz pomoć motike. Poljoprivrednici su između kukuruza sijali grah i bundeve, kako bi se bolje iskoristio slobodan prostor između redova. Kukuruz je u to vrijeme i kasnije sazrijevao. Berba je počinjala krajem listopada, a oko blagdana Svih svetih tražili su se nadničari. Kod nas je nekada bilo i do 15 nadničara. Klipovi su se brali i ostavljali na zemlju. Sa zemlje se on ručno ubacivao u zaprežna kola, a nakon branja se odvozio kući. Budući da je bilo hladno vrijeme, često smo morali paliti ljuštiku na njivi kako bismo ugrijali prste. Ali nije nam to stvaralo veliki problem. Ljudi su u to vrijeme bili raspoloženiji i veseliji, a skoro svako domaćinstvo je u svom podrumu imalo ‘rampaša’ (mladog mutnog vina) koje smo degustirali uz čaj od lipe, i uz šalu i priču posao je bio puno lakši«, sjeća se naš sugovornik.
Osim nadničara u vrijeme berbe kukuruza, veliki dio mještana je priskakao u pomoć.
»U vrijeme berbe kukuruza u našem dvorištu se okupljao veliki broj ljudi. Oni su dolazili pomoći prilikom istovara, a isto tako i moja obitelj i ja smo išli na ispomoć, kada se kukuruz brao kod susjeda. Muškarci su košare s kukuruzom odnosili na tavan, jer u to vrijeme nije bilo čardaka. Nije ni bilo potrebe, jer kukuruza nije bilo puno kao danas, budući da smo ga tada koristili isključivo za vlastite potrebe za uzgoj stoke. Svinje se nisu čuvale u oborima nego su sa svinjarem išle u polje. Samo ujutru i navečer smo im davali kukuruz. Krunio se ručno, po korpu-dvije za dnevne potrebe. Bio je vlažan, pa se morao šilom prorezati, a tek onda ručno kruniti.«

Lakši posao, ali bez druženja

U vrijeme kada se počeo uzgajati hibridni kukuruz, 60-ih godina prošloga stoljeća, ljudi su počeli kupovati traktore. Poljoprivrednicima je suvremena mehanizacija u velikoj mjeri olakšala posao.
»Moj otac je među prvima u selu kupio traktor. I mi smo u to vrijeme počeli sijati hibridni kukuruz. Najprije hibride nebrasku i kansas. Po lancu zemlje bilo je sedam prikolica kukuruza. Sijalo se više biljaka po jedinici površine zemlje. U to vrijeme je već postojala potreba za izgradnjom čardaka. Zadruga je seljacima davala gnojivo, superfosfat i kalijevu sol. Tu prihranu smo žlicom stavljali na biljke kukuruza i prinos je bio bolji, ali je bilo potrebno i više ljudi za berbu. Tako je bilo dok se nisu počeli koristiti elevatori i berači, koji su u velikoj mjeri olakšali posao. Najprije se kukuruz sijao uz pomoć mehaničkih sijalica, a kasnije su se počele koristiti dvoredne i četvoredne sijalice s konjskom vučom, s kojom se moglo postići sijanje većeg broja biljaka. Pomoć drugih ljudi nam je i tada bila potrebna. Nakon berbe smo se okupljali kod kuće kako bismo uradili ‘kumušanje’ (ručno skidanje ljuštike), nakon čega smo kukuruz ubacivali u košare, zatim u elevator i u čardak. Tako je bilo sedamdesetih godina. Danas je napredak tehnologije olakšao sam proces branja, ali ona vremena kada se sve ručno radilo ne može se usporediti s današnjim. Bilo nam je puno ljepše upravo zbog tog druženja.«
Uspomene na ta sretna vremena, kako na kraju razgovora kaže naš sugovornik, danas čuva samo u sjećanjima:
»Koliko sam samo korpi kukuruza prebacio preko ramena dok nije bilo elevatora, ne mogu ni nabrojiti. Ali nije mi bilo teško. Nezaboravna su ta druženja, razgovori i šale. A nakon branja obavezno je bilo počastiti sve one koji su došli pomoći. Za te prilike se kuhao paprikaš i pripremale su se domaće gužvare s orasima i s makom. Danas, nažalost, toga više nema. Suvremena tehnologija je učinila svoje. I više nema ni vinograda ni ‘rampaša’, bez kojeg se nije mogla zamisliti berba kukuruza u našem selu«, kaže Mija.
S. D.

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay