Arhiv tekstova

Borba za o(p)stanak i tavankutsku jabuku

U želji da dâ poticaj i primjer drugima da se radom može stvoriti više i tako osigurati sebi bolje uvjete za život Branko Horvat, jedan od idejnih tvoraca, osnivača i sada član tavankutske Voćarske zadruge Voćko, te dugogodišnji samostalni voćar, rođen u Gornjem Tavankutu, koji, od malena je znao, nikad neće napustiti, prije oko 40 godina odlučio je, skupa sa svojim bratom Pajom, biti prva generacija u svojoj porodici koja će ući u voćarstvo i zasaditi svoje voćnjake s jabukama. Budući da je tavankutski kraj poznat po pjeskovitom zemljištu, idealnom za uzgoj brojnih voćarskih kultura, te da u to vrijeme voća nije bilo dovoljno, pa tako ni konkurencije, opravdanost ove odluke i uspjeh u poslu bili su zagarantirani, što se i pokazalo i dokazalo u godinama koje su uslijedile.

Počeci i razvoj

Tavankut je nekada bio poznat kao jak vinogradarski kraj. Nakon II. svjetskog rata vinogradi su napušteni/zapušteni, a takvo stanje trajalo je oko 20 godina, da bi se koncem 70-ih prošloga stoljeća javila ideja da se na tom pjeskovitom zemljištu zasade voćnjaci. 
»Uvijek sam bio od onih koji je pokušavao naći neke nove prostore, nove puteve i, iako se u obitelji do tada nitko nije bavio voćarstvom, prva sam generacija s mojim bratom koji smo krenuli tim putem. Unatoč činjenici da smo i supruga i ja bili zaposleni, odlučili smo krenuti u proizvodnju jabuka, kako bismo zaradili koji dinar više, budući da je Tavankut važio za relativno siromašan kraj. Krenuli smo isključivo s jabukama i iako nisam po struci agronom, već ekonomist, imao sam nekog iskustva jer sam radio u okviru agronomske struke«, započinje nam priču o svojim jabukama Branko Horvat.
Budući da je u to vrijeme većina voćnjaka bila u okrilju kombinata i postojali su brojni otkupljivači voća, na pitanje je li poslovna klima za voćare koji su krenuli u vlastitu proizvodnju bila povoljna, on odgovara:  
»Voća u vrijeme bivše Jugoslavije nije bilo dovoljno. Nije bilo konkurencije, potom, za razliku od ratarske proizvodnje koja je u to vrijeme bila pod kontrolom države, voćarstvo je bilo potpuno slobodno na tržištu, pa tako nije bilo rizično ući u taj posao i isplativost je bila zagarantirana. Smatrao sam potrebnim i želio sam dati poticaj, ideju, primjer drugima da radom možemo stvoriti više i osigurati sebi bolje uvjete za život. Iako smo živjeli u siromaštvu, vrlo rano sam odlučio da nikad neću otići iz Tavankuta, jer sam vjerovao da će doći vrijeme kada ćemo i ovdje imati komforan život poput onog u gradu, što se vremenom i ostvarilo«, kaže on.
Branko Horvat velike je sreće da se njegova jedinica, kći Tanja, odlučila krenuti očevim stopama te se nakon završetka Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu i stjecanja zvanja dipl. inž. zaštite bilja (sredinom 90-ih) uključila u ovaj posao.
»U početku je to bilo pod nekom mojom ‘palicom’, s tim da sam joj rekao da čim osjeti da je spremna, želim da ona preuzme vođenje posla. Do 2010. godine obavio sam sve poslove koji se tiču vlasničkog prijenosa i ona je od tada vlasnica poljoprivrednog gospodarstva i vodi posao. Ja sam, naravno, i dalje tu kao savjetnik i podrška u svemu«, navodi Horvat.
 
Jabuka na ruskom tržištu

Poznato je da je Rusija dugi niz godina najveći uvoznik, među ostalim i tavankutske jabuke.
»Prije oko 20 godina na naše tržište došli su ruski partneri, a budući da je u to vrijeme Rusija bila izuzetno dobro i bogato tržište, što se odrazilo i na cijenu voća, iskoristila se prilika za izvoz jabuke u ovu zemlju. Ja nikad nisam samostalno izvozio u Rusiju, već smo uvijek imali izvoznu firmu koja je to radila za nas.
Međutim, u posljednje vrijeme, situacija je značajno poremećena. Rusija je podigla jako puno vlastitih voćnjaka, tu je i Poljska koja je trenutno najveći proizvođač jabuke u Europi i iz koje se oni značajno opskrbljuju, tako da mi danas imamo vrlo tanki oslonac na Rusiju kao tržište za jabuku i iz dana u dan se postavlja pitanje hoćemo li joj sutra ili kroz godinu, dvije, tri trebati kao dobavljači. Također, strahovito cjepidlače; traži se izuzetno visoka kvaliteta i određeni sortiment i to cjepidlačenje, po mišljenju ovdašnjih voćara, njihov je način da se distanciraju od nas. Navest ću primjer kada nam je bio jedan Rus i mi mu objašnjavamo kako je jabuka u toj i toj fazi izuzetno ukusna, na što je ona rekao – za ukus vam ne dajem nijedan cent, ali za izgled dajem koliko tražite. Naše gospodarstvo jako puno ulaže u zamjenu sortimenta, podizanje tehnološkog nivoa, mijenjamo strukturu sorata. Jednostavno, da bi opstao na tržištu, moraš pratiti tokove. No, bez obzira što mi to radimo, može se dogoditi da ni to neće biti dovoljno«, pojašnjava Horvat, dodajući kako je u Srbiji situacija po tom pitanju prilično loša, a na drugim tržištima ne nudi nadu u opstanak na duže staze.
»U Srbiji imamo mnogo veću proizvodnju nego što ona može ‘progutati’. Imamo velike plantaže na kojima su preko noći dignute stotine hektara voćnjaka. Sad kad bi stalo rusko tržište, ne bismo znali gdje s tom silnom jabukom. Druga potencijalna tržišta se stidljivo otvaraju. Svojedobno sam jedan ozbiljniji dio izvozio za Grčku, Hrvatsku, ali to nije bilo na godišnjem nivou. Neke kolege proizvođači već godinama izvoze za Englesku, Švedsku. Znači, ima drugih tržišta, ali su tu manje potrebe, a ne kao što je bila Rusija gdje je bio masovni izvoz i masovna potražnja.«
Branko Horvat jedan je od »roditelja«, osnivača i sada član tavankutske Voćarske zadruge Voćko. 
»Krajem 90-ih godina osnovali smo Voćarsku zadrugu Voćko, gdje nas je bilo 23 osnivača, a danas nas ima 19-ero. Imamo hladnjaču Voćko, koja je zadužena za objedinjavanje i plasman jabuka. Teško je. Svi ovi problemi koji su nastali doveli su do velikog smanjenja profitne stope u voćarstvu. Samim tim vi nemate velikog prostora za ideje, za investiranje, jer je profitna stopa toliko mala da se graniči s preživljavanjem. I tu dolazi do jedne situacije kada je neminovna diferencijacija u toj proizvodnji, odnosno stupa na snagu ‘zakon jačeg’. Hoću li preživjeti ja koji imam neki drukčiji pristup i imam nekog iskustva, sada se to ne može znati. Također, u odnosu na voćnjake koji su zasađeni preko noći, iz tko zna kojih izvora, mi voćari koji opstajemo isključivo iz svog voćarskog profita, ne možemo se nositi.«

Berba, rod, budućnost...

A kad smo već kod jabuka, čija je berba u tijeku, neizostavno pitanje je ono o njenom ovogodišnjem rodu.
»Ova godina bit će zabilježena kao jedna od najnepogodnijih godina u voćarstvu. Počelo je od proljeća, kada smo imali jedan dug period niskih temperatura i imali smo jako velike štete od izmrzavanja u fazi cvjetanja. Potom smo u srpnju i kolovozu imali dug period bez kiše i suša je učinila svoje. Mi nismo imali veliki problem, jer su nam jabuke stopostotno pokrivene s navodnjavanjem, međutim, bez obzira na to što biljka ima dovoljno vode i vlage u zemlji, problem je suša u zraku i visoke temperature. Jabuka tada jednostavno stane s rastom i nađe se u nekoj vrsti prinudnog mirovanja. Kvaliteta će biti relativno dobra, ali u značajno smanjenom obimu i u odnosu na nekakav normalan rod imat ćemo između 50 i 60 posto roda.«
Većina neprodane jabuke završi u hladnjači iz koje se prodaje tijekom većeg dijela godine, a ona lošije kvalitete u nekom drugom proizvodu (soku, rakiji).
»Jabuka je konzumno voće i sve što može ide za to, jer nijedna druga opcija ne bi donijela dovoljno profita da pokrije troškove koji su izuzetno veliki. Ono što nije za konzumiranje, ide u industriju odnosno u preradu. Kad se završi berba, vi ne možete odjednom prodati svu jabuku. Ona se troši tijekom cijele godine i sreća je da je jabuka takvo voće da se može čuvati u hladnjači 12 mjeseci i to tako da se po njoj ne primijeti je li ona ubrana u ovom trenutku ili prije godinu dana. Naša hladnjača Voćko čini dio ovog kruga, a imam i svoje smještajne kapacitete, koji su nephodni kod velike proizvodnje jabuka. Prvenstveni cilj nam je jabuku ubrati u što kraćem roku i, kada je optimalno zrela, zahladiti je«, ističe Branko Horvat.
Mnogi su zbog trenutne nepovoljne situacije kada je proizvodnja jabuka u pitanju, odlučili iskrčiti svoje voćnjake i prijeći na neku drugu proizvodnju, a na pitanje kakvi su u tom smisli planovi njegovog obiteljskog gospodarstva, Branko Horvat odgovara:
»Suviše smo duboko ušli u ovu priču da bismo sad odjednom odustali od svega toga. Mi naveliko krčimo voćnjake, ali ih zanavljamo. Radimo zamjenu, uvodimo nove sortimente, ali i uprošćavamo. Do sada smo imali od sedam do deset sorata, a imao sam jednu oglednu parcelu gdje je bilo 28 sorata i klonova. To smo iskrčili i odlučili smo ostati na četiri sorte za koje postoji najveće zanimanje – zlatni delišes, crveni delišes, fudži i gala. Trudimo se ‘ostati u sedlu’, ne zbog mene, već zbog budućih generacija. Tu je moja kći, imam dva unuka od kojih jedan ide u poljoprivrednu školu i sam kaže da netko ovo mora nastaviti. Osigurao sam drugu, a ako Bog da bit će i treće generacije u ovom poslu«.
I. Petrekanić Sič