Arhiv tekstova
»Najveće selo u Europi«
Čitatelji rođeni sredinom prošlog vijeka sigurno se sjećaju toga da su nâs Subotičane zadirkivali time da smo iz najvećeg sela u Europi. Dok sam bio klinac, to sam prihvaćao, istina malo težeg srca, vjerojatno zato što sam iz lijepog gradskog centra odlazio kod djeda u Vučidol, gdje je vladala prava seoska atmosfera. Na kraju njegovog vrta tekao je jedan bistri potočić u kojem su živjele i žabe; vodu smo pili iz plitkog do dva metra dubokog bunara, u vrtu je bio posađen kukuruz kojim su hranili dvije-tri svinje. Istina, i moja porodica, koja je stanovala na obodu centra, pedesetih godina je držala »ranjenike«. Kasnije, kada sam vidio svijet izvan Subotice, prvenstveno Novi Sad, Zemun i Beograd, počeo sam sumnjati u ovu »satiričnu« tvrdnju. Baveći se temom razvoja arhitekture i urbanizma, shvatio sam da je to sve bilo iz neke vrste zavisti stanovnika NS i BG, a nastala je u periodu kada smo bili skoro iste veličine. Ključni moment u povijesti Subotice bio je trenutak kada je »jednim potezom pera«, od grada s dinamičnim razvojem dospjela na rub jedne države u nastanku, sklopljene od teritorija sa srednjoeuropskom tradicijom, spojene s istočnobalkanskom tradicijom, u kojoj je pojam »grad« imao sasvim drugu definiciju i sadržaj. Ubrzo, na inicijativu najvećeg hrvatskog grada Zagreba 1927. godine formiran je Savez gradova SHS, što je i razumljivo, jer je na prostoru Slavonije, Dalmacije, Hrvatske postojao najveći broj slobodnih kraljevski gradova s razvijenom gradskom samoupravom. Na teritoriju Baranje, Bačke i Banata, kako se privremeno zvao ovaj naznačeni teritorij, postajala su tri sl. kr. grada: Sombor, Subotica i Novi Sad. Sudeći po pisanju pokojnog kolege Ljubinka Pušića, i ovi gradovi su se počeli organizirati i na svom prvom sastanku izvršili su kategorizaciju gradova po čudnom kriteriju: Subotica, Senta, Velika Kikinda i Sombor nazivaju se: »ruralni gradovi«, a Novi Sad, Pančevo, Vršac i Petrograd (danas Zrenjanin) »urbani gradovi«. Budući da ruralno znači seosko, seljački, možda iz ovog doba potječe konstatacija »Subotica najveće selo«.
Pripreme za sljedeći rat
Kralj Aleksandar I. 6. siječnja 1927. izveo je puč i uveo diktaturu, donio je novi ustav, državi je dao ime Jugoslavija i podijelio ju na banovine, na pritisak gradova prije svega iz Savske banovine iz koje su dalje inzistirali da se uredi položaj gradova, te 1934. napravljen je nacrt »Zakona o gradovima«. Iste godine kralj je ubijen. Sljedeće godine usvojen je zakon kojim je smanjena samouprava gradova. Stagnaciji i relativnom osiromašenju Subotice pridonijelo je i premiještanje vitalnih proizvodnih pogona u »sigurnije dijelove zemlje«. Većina (9 poduzeća) je premještena 1938. godine uoči izbijanja II. svjetskog rata. Preseljeni su tvornica ormara za led i armaturu Braća Goldner, koja je zapošljavala oko 1.000 radnika, u Rakovicu; pogon plavog kamena Zorka u Šabac zajedno s amortizacijskim fondovima i stručnom radom snagom; tvornica štednjaka i peći Zefir u Beograd. Tvornica vagona i lokomotiva Ferum likvidirana je, a kolska i bloksignalna radionica je premještena u Kraljevo. Premještene su i tvornica šećera, trikotaže itd. Broj uposlenih je s preko 10 tisuća pao na 3.800 radnika. Usprkos izmještanju »seoske proizvodnje«, po broju stanovnika, poslije Beograda i Zagreba, Subotica je bio treći grad u zemlji.
Subotica od 1941. do 1944. godine
Usprkos ugovoru o prijateljstvu između Kraljevine Jugoslavije i Mađarske, vojnici mađarske armije 11. ožujka 1941. ulaze na teritorij Bačke, Baranje i Prekomurja. Poslije kratkotrajne vojne uprave ovi teritoriji se inkorporiraju u Mađarsku kraljevinu. Vlasti, s obzirom na ratne okolnosti, započinju relativno živu građevinsku aktivnost. Planira se adaptacija kazališta, a na periferiji se 1942. izgrađuje naselje Onča za siromašnije porodice s više djece. U centru grada podiže se četverokatna stambena ugaona zgrada za službenike. Planira se novi urbanistički plan u okviru zemaljskog natječaja, za ove potrebe izvršena je snimka iz zraka u razmjeri 1:5.000 cijelog grada (ponovljena snimka izvršena je osamdesetih godina prošlog vijeka). Na Paliću se planira izgradnja novog hotela u stilu moderne arhitekture, koja je umnožena i na razglednici. Poslije okupacije Mađarske od strane Njemačke 1944. godine, zračne snage Engleske (RAF) tri puta bombardiraju grad. Stradali su dijelovi grada oko željezničkog kolodvora: dvije vojarne izgrađene u XVIII. i XIX. vijeku (zgrada Nove općine i Novog suda), povijesna jezgra grada i Vojnićeva palača (Otvoreno sveučilište), zgrada banke i njena okolina (naselje Tokio), kavana Lloyd (zgrada Dafina) itd. Englezi su rušili »selo«, a mi smo gradili »grad«!
