Arhiv tekstova
Zapadni i istočni tip grada
Naznačena tema je široka, zato ću je odmah suziti, na sličnosti i razlike između srednjoeuropskog grada i balkanskog tipa turskog grada. Period u kojem se odigrava razvoj gradova o kojima pišem je XIX.-XX. stoljeće i posebno vrijeme poslije Velikog rata. U fokusu je naravno Subotica koja na prekretnici stoljeća doživljava vlastitu »urbanu revoluciju«: izgrađuje uži centar grada i Banju Palić, podiže velebnu zgradu Gradske kuće, zbog konfiguracije terena, ne grade se kružni putevi, ali započeta je gradnja nekoliko bulevara – Somborski put, Strossmayerova i Ulica Sándora Petőfija, izrađen je plan velikog bulevara po zamislima Könyves-Tótha (realiziranim tek pedesetih godina XX. stoljeća kao Radijalni put). Po službenom popisu stanovništva izvršenom 1910., po broju stanovnika treća je u Ugarskom dijelu monarhije, poslije Budimpešte i Segedina. Rekli smo da su Suboticu zaobilazile velike katastrofe poput zemljotresa i poplava, ali grad je 1920. godine doživio »urbanu katastrofu« nakon »promjena granica« uslijed odluka pobjedničkih velesila potvrđenih mirovnim sporazumom. Jedan napredni srednjoeuropski grad »preko noći« je postao skoro najveći grad Balkanskog poluotoka. Različite su metode popisa stanovništva, ali te 1920. godine Subotica i Beograd su imali približno isti broj stanovnika (oko 100.000) – Zagreb i Novi Sad su imali manje! Što su odlike »urbane katastrofe«? Grad postaje izrazito pogranični grad (dijelovi su mu 5 km od granice), gubi pola svojih posjeda, a time i gravitacijsko područje, prekinuti su najznačajniji suhozemni putovi i željeznica. Iz sustava gradova u kojem je imao najviši status – slobodnog kraljevskog grada, odnosno nakon građanskih zakona »municipijalnog grada«, sa svojom izabranom samoupravom, čije sjedište je bila gradska kuća, (kuća svih građana), svojim posjedima s kojih je ubirao prihode, ali i ostalim novčanim prihodima kao što je naplata pijačarine (danas porez na promet) itd., i samostalnim odlučivanjem o svojim posjedima (kao što smo vidjeli u slučaju jezera Palić), dospio je u posve drugi »balkanski sustav gradova«.
Gradovi na Balkanu
Teritorij današnje istočne Europe, koji se zove i Balkan, od početka XIX. stoljeća uz žestoke borbe polako se oslobađao od vlasti Otomanske imperije. Kneževini Srbiji je status samostalnosti priznat 1888. godine, a neki južni teritoriji su joj pripali nakon dva Balkanska rata. Svoju »najveću teritorijalnu ekspanziju« doživjela je nakon okončanja Velikog rata, kada je »za zelenim stolom«, kako veli jedan poznati srpski književnik, stvorena kraljevina SHS na čelu sa srpskom dinastijom i u kojoj su Srbi bili i najbrojniji narod. Nova kraljevina je stvorena na nekadašnjem teritoriju dva imperija – Habzburškog i Otomanskog, i to je bio jedan od prvih problema novih vladara, koji su trebali spojiti srednjoeuropsku i otomansku tradiciju, a u spomenutim su imperijima u srednjem vijeku vladali sasvim različiti feudalni sustavi. U otomanskom carstvu sve je pripadalo »aktualnom sultanu«. On je dijelio ili oduzimao teritorije, nije postojala privatna imovina, bogatije paše, veziri nisu mogli ostaviti dio stečenog imetka svojim potomcima, znači nije postojalo nasljeđivanje nego su osnivali ili gradili razne vrste vakufa, zapravo zadužbine. Gradovi nisu imali svoju izabranu samoupravu niti svoju imovinu, sakupljeni prihodi slani su direktno u sultanovu centralnu kasu, odakle se pak dijelilo ili kako se danas popularno kaže »dobivalo se«! Nije postojala izabrana samouprava i njeno sjedište gradska kuća. Gradovima su rukovodili paše, koje je sultan postavljao.
Sličnosti zapadnog i istočnog grada
Moderno uređenje zapadnih gradova krajem XIX. stoljeća preuzelo je jednu u suštini istočnu strukturu grada, a to je podjela na gradske četvrti – turski naziv je mahala. Svaka mahala je imala svoju džamiju (crkvu), medresu (školu), pokrivenu tržnicu (bazar), obično i hamam (kupatilo) koji je bio važna institucija u otomanskom carstvu. Suvremeni urbanistički izraz za ovo je gradski podcentri, ili decentralizacija gradskih funkcija, policentrična koncepcija. U Subotici imamo sjajne primjere za ovo: krajem stoljeća izgrađeni su u gradskim četvrtima Ker i Bajnat nova crkva, škola s vrtićem oko jednog centralnog trga oko kojeg se nalaze prostorije za vjeronauk, stan svećenika i stanovi za redovnice. Uskoro su se pojavile i razne trgovine. Zašto smijem tvrditi da je grad doživio »urbanu katastrofu«? Službeni teritorij grada se od 1890. proširio skoro sedam puta, »grad se raspuzao« što je stvorilo bezbroj komunalnih problema, Banja Palić nikako da se obnovi, broj stanovnika stagnira, i na petom mjestu smo u Republici Srbiji. Kako smo dospjeli dovde?! O tome u sljedećem broju.
