Arhiv tekstova

Ozbiljna kriza demokracije

Kada je Srbija u godišnjem izvještaju Freedom House-a iz 2020. godine, prvi puta poslije 2003. svrstana u kategoriju »hibridnih režima« umjesto »polu-konsolidirane demokracije« reagiralo se s najvišeg mjesta u državi. Prošle godine je naime, prema izvještaju Freedom House-a, u klasifikaciji od pet kategorija (konsolidirane demokracije, polu-konsolidirane demokracije, hibridni režimi, polu-konsolidirani autoritarni režimi i konsolidirani autoritarni režimi) Srbija po prvi put od 2003. iz polu-demokracije pala u kategoriju »hibridni režim« koji države definira kao one u kojima vlast istovremeno može provoditi političku represiju i raspisivati izbore, u kojima su demokratske institucije krhke i postoje značajni izazovi u ostvarivanju političkih prava i građanskih sloboda.
Predsjednica Vlade Srbije Ana Brnabić je, reagirajući tada na izvještaj, poslala »odgovor« Vlade Freedom House-u, u kojem se tvrdi kako »predstavljanje Srbije kao zemlje koja prednjači u opadanju demokracije u Europi predstavlja pogrešno, zlonamjerno i netočno tumačenje kvantitativnih podataka iz izvještaja«. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je bio nešto blaži, rekavši u jednoj TV emisiji da je »s pažnjom pročitao izvještaj« i da je riječ »o političkoj deklaraciji u kojoj ima zanimljivih stvari«. Uz nekoliko sarkastičnih primjedbi dodao je i da »ima tu nekih točnih primjedbi i nekih stvari koje moramo ispraviti u budućnosti«. 
Komentirajući podatak da Srbija prvi put od 2003. godine u izvještajima Freedom House-a nije svrstana u kategoriju demokracija, Brnabić je napisala da »nijedan drugi relevantan izvještaj ili indeks demokracije nije registrirao ili nagovijestio« takav pad demokracije u Srbiji.
Međutim, ove je godine i švedski Institut V-Dem, koji na temelju velikog broja indikatora mjeri varijacije u demokraciji u državama svijeta, i znanstveno je utemeljeniji od Freedom House-a, Srbiju svrstao među prvih pet država u kojima se bilježi opadanje demokracije. Pri tome, Srbija je od svih zemalja u regiji najlošije rangirana po stanju liberalne demokracije i nalazi se na 119. mjestu, dok je Slovenija na 40., Hrvatska na 44., Kosovo na 78., Sjeverna Makedonija na 79., Crna Gora na 94. i BiH na 96. mjestu.  
U medijima se pojavilo skraćeno izvješće, s najopćijim trendovima i rezultatima, no zanimljivo je pogledati izbliže kakvi su rezultati po dimenzijama demokracije i indeksima V-Dema, koji su vrlo razvijeni i pouzdani, kaže za Hrvatsku riječ profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu dr. sc. Dušan Spasojević:  
»V-Dem radi na nešto drugačiji način od Freedom House-a koji je najpopularniji i najviše u oku javnosti. Indeksi koje koriste su vrlo razvijeni i vrlo pouzdani naročito kada govorimo o formalnim demokratskim elementima i u tom kontekstu kada na tom indeksu padnete ispod prihvatljivog nivoa to vam pokazuje da je zaista riječ o ozbiljnoj krizi. Kod drugih indeksa ponekad se ocjenjuju i elementi koji nisu u najužoj jezgri demokracije, kao što su mediji ili civilno društvo i slično, a ovdje baš imamo te dimenzije koje se bave samim izborima i onime što je srž demokratskog poretka«. 

Kako se mjeri demokracija?

Ne postoji konsenzus oko toga što demokracija u najširem smislu znači osim da je to vladavina naroda (demosa). Ipak, autori istraživanja švedskog Instituta V-Dem, su nastojali konceptualizirati i raščlaniti koncept demokracije kako bi ju mogli mjeriti. Krenuli su od koncepta demokracije i sedam ključnih principa koji uobličuju naša razmišljanja o demokraciji, a to su izborni, liberalni, većinski, konsenzualni, participatorni, deliberativni i egalitarni. Svaki od ovih principa predstavlja različit način razumijevanja »vladavine naroda«. 
U središte koncepta istraživači V-Dem-a su stavili izborni princip ili dimenziju demokracije koja se odnosi na samu srž demokracije, a to je da se vlast odnosno donosioci odluka učine odgovornim prema građanima kroz periodične izbore. U ovom istraživanju instrument kojim se nastoji mjeriti ova dimenzija je nazvana V-Dem Electoral Democracy Index (Indeks izborne demokracije) i istraživači je smatraju fundamentalnom za sve druge mjere demokracije – budući da se nijedan režim ne može nazivati demokratskim bez održavanja periodičnih izbora. 
Drugi je liberalni princip koji se odnosi na intrinzične vrijednosti zaštite individualnih i manjinskih prava protiv potencijalne »tiranije većine« i državne represije. Ovaj princip se ostvaruje kroz ustavno zaštićene građanske slobode, snažnu vladavinu zakona, te efektivne kontrole i balanse koji ograničavaju korištenje izvršne vlasti.
Participatorni princip se odnosi na vrijednosti neposredne vladavine i aktivne participacije građana u svim političkim procesima. Uključuje i sudjelovanje u izborima ali naglašava ne-izborne oblike političke participacije kao što su organizacije civilnog društva i ostali oblici neizbornih i izbornih mehanizama neposredne demokracije.
Deliberativni princip se odnosi na sržne vrijednosti na kojima političke odluke u ostvarivanju javnog interesa trebaju biti zasnovane – na procesu kojeg karakteriziraju poštovanje i racionalni dijalog na svim nivoima, a ne emotivni apeli, solidarne vezanosti, parohijalni interesi ili prinuda.   
Egalitarni princip drži da materijalne i nematerijalne nejednakosti inhibiraju korištenje formalnih političkih (izbornih) prava i sloboda. Idealno, sve grupe bi trebale uživati iste de jure i de facto mogućnosti za participaciju – da budu na pozicijama političke moći, da određuju teme odlučivanja i da utječu na kreiranje javnih politika. Slijedeći literaturu u ovoj tradiciji, velike nejednakosti u pristupu zdravlju, obrazovanju ili prihodima se smatraju inhibirajućima u korištenju političke moći i de facto uživanju političkih prava. 
Većinski princip demokracije se odnosi na uvjerenje da većina ima kapacitet za vladanje i ostvarivanje svoje volje kroz javne politike.
Konsenzualni princip demokracije ističe da većina ne smije zanemarivati političke manjine i da postoji inherentna vrijednost u predstavljanju grupa s različitim interesima i pogledima.  
Prvih pet dimenzija ili principa su konstruirani kao indeksi za mjerenje, a posljednja dva se indirektno dobivaju.
V-Dem konceptualna shema tako ima jedan sržni koncept koji se mjeri pomoću pet dimenzija demokracije, i pet komponenti od kojih je svaka podijeljena na subkomponente i povezane koncepte (87) koji su operacionalizirani kroz 473 indikatora. 

Globalno opadanje demokracije 

Glavni rezultati posljednjeg izvještaja govore da se u cijelom svijetu globalno opadanje demokracije u prethodnih deset godina produbljuje i nastavlja naročito u Azijsko-Pacifičkoj regiji, Centralnoj Aziji, Istočnoj Europi i Latinskoj Americi. Stupanj demokracije koju uživa prosječni globalni građanin u 2020. je niži u odnosu na stupanj 1990. Izborna autokracija ostaje najčešći tip režima i skupa sa zatvorenim autokracijama broj ovakvih država je 87, u kojima živi 68% svjetske populacije. Najveća zemlja u svijetu koja je pripadala demokraciji – Indija, postala je po V-Demovim istraživačima izborna autokracija. 
Broj zemalja liberalne demokracije je za deset godina spao s 41 na 32 države u kojima živi svega 14% populacije. Prema istraživačima nijedna zemlja u Sjevernoj Americi, Zapadnoj i Istočnoj Europi nije napredovala u demokraciji u posljednjih deset godina, dok su Mađarska, Poljska, Srbija, Slovenija i Sjedinjene Američke Države značajno i supstancijalno doživjele pad. 
Profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu dr. sc. Dušan Spasojević kaže kako se ovogodišnji V-Demov izvještaj zapravo naslonio na ono što su i do sada pokazivale tendencije. »I njihov prošlogodišnji, kao i prethodni izvještaji, pokazuju da je demokracija u Srbiji u krizi, da po različitim parametrima opada stupanj demokratičnosti i u tom kontekstu nema ničeg novog i iznenađujućeg. Činjenica je da je reakcija javnosti bila možda nešto slabija nego u slučaju prethodnih ocjena, a najviše u usporedbi s prošlogodišnjim izvještajem Freedom House-a. Ali je činjenica i da smo se na neki način i navikli da nas skoro sve relevantne, međunarodne klasifikacije režima stavljaju u polje ispod demokratskog, da li ga zovu hibridni ili kompetitivni autoritarizam ili drugačije ali je suština svih tih izvještaja manje više ista a to je da u Srbiji više nemamo ni minimalnu odnosno izbornu demokraciju«.
Činjenica je i da je po ovom istraživanju Srbija najlošije rangirana od svih država, sljednica bivše SFRJ.
»U skoro svim državama vidimo neku vrstu krize i pada uključujući i one zemlje koje su stabilne demokracije kao što je Slovenija, ali je taj pad kod nas najočigledniji i to odslikava i situacija na terenu koja se zapravo skoro po svim parametrima pogoršava. Nemamo nijedan trend ili važan parametar koji se mjeri u tim istraživanjima koji ide na gore, ili koji omogućava barem neki privid demokratičnosti. I u tom smislu ovaj izvještaj vrlo realno odslikava ono što mi vidimo i to se više ne može kriti naročito kada imate izbornu godinu, bojkot izbora, skupštinu kakvu imamo. To se onda akumulira i sve se jasnije vidi i u izvještajima, koji su po prirodi konzervativni odnosno malo sporije reagiraju na situaciju. Tako da možda i taj kumulativni efekt postaje očigledniji kako u Freedom House izvještajima tako i V-Demu i drugim indeksima koje imamo«, kaže profesor Spasojević.
J. D.