Arhiv tekstova

Čuvari Jadrana

Gradnja svjetionika počinje u vrijeme kada su morima počeli ploviti parobrodi, odnosno brodovi koji više nisu isključivo bili ovisni o plovidbi tijekom dana i uz vjetar. Mogli su ploviti bez obzira na vremenske uvjete i doba dana i da bi se osigurala njihova sigurna plovidba posebno na razvedenim obalama, s puno otoka trebalo je napraviti mrežu svjetionika, koji su na početku isključivo bili vezani za siguran ulazak u luke i za rute kojima su ti brodovi plovili. Na svakih 20 ili 30 nautičkih milja morao je biti jedan svjetionik, pa kada bi jedan zašao za obzor brodu bi se otvorio novi.

Pučinski portiri

Od Jurice Gašpara, profesora pomorske povijesti i geografije, novinara i autora knjige o svjetionicima na hrvatskom dijelu Jadrana doznajemo kako je gradnja svjetionika počela početkom XIX. stoljeća i trajala je stotinjak godina. Izgrađeno ih je oko 70, očuvano 48, a mnogi od njih automatizirani su, na mnogima nitko više ne živi već su pretvoreni u apartmane. Danas je ostalo tridesetak ljudi koji su stvarni svjetioničari i to isključivo na onim otocima koji su daleko od obale i tamo gdje je ljudska ruka i dalje potrebna.
»Prvi svjetionik podignut je 1818. godine na Savudriji, na sjeveru Istre i trebao je osigurati tršćansku luku. Do raspada Austro-Ugarske napravljeno ih je oko 70. Osoba koja se htjela prihvatiti posla svjetioničara morala se prihvatiti rada u uvjetima izolacije. Nije tada bilo ni radijske, a kamoli internetske komunikacije. Trebalo je završti vojsku da bi čovjek bio sposoban obraniti se, jer su svjetioničari bili poput vojne službe. S druge strane trebao je čovjek psihički biti sposoban biti sam  neko doba, mada su svjetionici obično imali posadu od dva ili tri svjetionirača. Tamo su bili s obitelji, jer svjetioničar je morao biti oženjen, da ne bi bio sam, dakle radi psihološkog aspekta koji je jako važan kod očuvanja koncentracije za posao i naravno da je lakše ukoliko uz sebe imate obitelj. Sve do 60-ih godina XX. stoljeća svjetioničari nisu imali ni godišnji odmor. Tamo im je bio život, tamo im je bila kuća. Danas su uvjeti drugačiji, ne mora čovjek biti oženjen, druga je to priča, radi se o održavanju objekata, svjetla se pale automatski, a u Splitu gdje je sjedište Plovputa koji vodi računa o svim svjetionicima postoji kontrola cijelog Jadrana«, kaže za Hrvatsku riječ Gašpar.

Od signalnih vatri do Fersnelove leće

Od paljenja prvih signalnih vatri u antičko dobra, što nije bilo za plovidbu već je više označavalo moć nekog grada, razvijao se način upozorenja brodova.
»Pojavom Fersnelove leće koja je bila sklop kristala u obliku koncentrične kružnice domet svjetla pojačao se na 20 do 30 milja. Koristila su se različita goriva, a do elektrifikacije uglavnom petrolej. Palila se jedna mrežica, koja je izgledala poput žarulje, stavila bi se između leća koja su se okretala, a okretala su se tako što bi se stavio jedan uteg koji je cijelu noć padao od vrha svjetionika. Kako je uteg padao tako se u krug vrtio kristal i na moru se vidio bljesak svjetla«, objašnjava Gašpar princip rada nekadašnjih svjetionika. Dio svog djetinjstva Gašpar je proveo na svjetionicima, jer mu je otac bio svjetioničar. Život na svjetioniku pamti po nekim specifičnim stvarima. »Na svjetioniku vas budi jato galebova, na spavanje idete uz jato lastavica, jer tamo gdje smo mi bili, a to je sv. Andrija kod Dubrovnika, je i rezervat ptica. Pamtim jaka juga, nevremena kada po desetak dana ne bi mogli otići s otoka. Pamtim i vrijeme kada sam išao u školu, a oca koji je bio na svjetioniku nisam vidio po nekoliko mjeseci. I kada me pitaju ljudi bi li mogao to raditi, moj odgovor je ne«, kaže Gašpar. 
Z. V.