Dobriša Cesarić, pjesnik, rođen je 10. siječnja 1902. u Požegi, a preminuo je 18. prosinca 1980. godine u Zagrebu.

Djetinjstvo je proveo u Osijeku, a poslije se njegova obitelj radi očeva posla preselila u Zagreb, grad koji mu je postao drugi zavičaj i neiscrpno vrelo pjesničkih tema. Svoju prvu pjesmu »I ja ljubim«, Cesarić je objavio kao četrnaestogodišnjak u zagrebačkom listu »Pobratim«. U mladim danima upoznao je Krležu s kojim je razvio veoma plodnu suradnju, a u njegovim je časopisima objavio i većinu svojih pjesama. Prvu knjigu pjesama »Lirika« objavio je 1931. u vlastitoj nakladi i za to dobio nagradu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) za najbolju zbirku pjesama. Pokraj ove, objavio je i zbirke poezije »Spasena svijetla«, »Izabrani stihovi«, »Pjesme« i »Slap«, a u okviru svoga rada pisao i kritičke i memoarske tekstove, te prevodio s ruskog. 

Cesarićeva je poezija puna raznolikih motiva, poput ljubavi, boli, sjećanja na djetinjstvo, tuge, gradskih prizora i idiličnih krajolika. Zaokupljen temom subjekta u otuđenom svijetu, poeziji je vratio estetiku bola, a orijentacija na čovjeka i društvo uputila ga je na socijalno angažiranu književnost.

Zbog jednostavnosti i jasnoće, ali i narativnosti, Cesarićeva je lirika uživala veliku popularnost u širokim čitalačkim krugovima. Pjesme »Balada iz predgrađa«, »Vagonaši«, »Povratak«, »Voćka poslije kiše«, neposrednošću svog izraza te ljudskom toplinom oduševljavaju generacije čitatelja. 

Mnoge su pjesme Dobriše Cesarića zbog svoje melodioznosti i skladne metrike uglazbljene pa su postale i nezaboravne šansone.