Arhiv tekstova Arhiv tekstova

O škulo

Faljnis čeljadi moja, jevo ode nas tri mušketara salašara, Joso, Periša i ja sidimo i mudrujemo, a šta možmo kad za drugo nismo vridni, a divanit fala bogu još možmo, pa baš debatujemo o škuli i škulovanju. Joso je krenijo temu pa se sitijo kako nam je kadgod bilo kad smo bili dica. Veli on da je išo rad kruva u selo pa vidijo dicu kako vučedu tašketine na leđi, di koja je veća od đakele pogotovo od ovi prvačića. Šta samo znadedu natrpat u te tašketine pitamo se sva trojica zajedno. Kako šta, pa sad imade svake godine druga i druga knjiga, nauka se menja, veli Periša, morali smo se nas dvojica smijat, a Joso oma poklopijo. »Pa šta se prijokrenilo moj Petre, ta jal se moždar smislila kaka nova abeceda jal azbuka? Da nije smišljene kake drukčije brojke? Ta sve je to ostalo isto samo komegod zafalilo novaca pa se malkoc prominili s redosledom i što je bilo na trećoj strani to je na petoj i eto oma tribadu nove knjige, baćo i nana vade buđelare i eto ti troška.« Gledamo u njeg, pa vid stvarno ovaj naš Joso mož oma bit fiškal kako divani. Sve ga lipo slušat, al nemož se čovik veščinit da ovaj put nije trevijo divan, a ondak dosta puta kako sam čuo od unuke da tribaju imat i lanjske, a to oma puni tašketinu. Jedino ovi što imadu novčurina pa njim dica iđedu u privatnu škulu ne nose ni taške, oni se samo gledadu priko kompjutora i svi budedu vukovci. Gledim kod unuke isto nika tanka taška a ona veli »šta se čudiš dida, ta sve po starim, nama opet nisu dali knjige, vele kasnidu i dobićemo naknadno.« Nadam se da to naknadno neće bit oko Božića kugod nike godine. Samo kad su barem krenili redovno u škulu pa nek se ta dica sigradu i družidu da ne side samo prid kompjutorom i kvaridu oči. Gledim i ode po selu već sva dica nosidu očale s caklima debelim ko dnolovi od vinski boca, a to je sve od tog buljenja u televizije. Nismo mogli da se ne sitimo našeg škulovanja, ja sam na priliku išo u selo, a Joso i Periša u škulu u Frljazi na malim tavankuckim putu. Bili razredi puni ko puce. Sad u selu digdi koje dite. Na malim tavankuckim putu škula postala nika mijana, na Rvackim majuru i u Kujundžić kraju porušene, a kadgod bile pune sve. 
E kad smo se mi škulovali bijo je bukvar i čitanka glavna knjiga, ko zna ko je kadgod još iz ni učijo. Bili su sa fajin magarećiji ušivi. Pisanka je bila na kockice i na lenije. Olovka, gumica se držala u drvenim kalmarošu, a taška se kupila u prvim razredu i znaj daš fasovat ako ne izdura bar do kraja četvrtog. A nisi ni pored škule u slobodno vrime plandovo, ja sam na priliku prija škule moro vuć vode iz bunara na ajto i punit pojilice od buradi svinjama, a kad se došlo iz škule moj poso je bijo namrvit na malu odžačku mrvljačicu od tri do pet košari kuruza da bi baćo kad dođe sposla mogo krupit i sastavljat ranu josagu. Sad to dici niko ne smi ni spomenit, oma kažedu da ne divaniš istinu, da je to nemoguće, al eto, srićno dici bilo, sad su nika druga vrimena, lakše se valjdar sustane, a i kad bi morali radit ne bi imali snage za te njeve teretane. Ajd zbogom čeljadi.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika