Arhiv tekstova

Kudrava šepica

Dijete na fotografiji je njegova mati Marica Vidaković Nunina (1925. – 2012.) više puta dala fotografirati, jer je otac bio odsutan cijelo vrijeme njegovog odrastanja. U iščekivanju da će se jednom vratiti, željela je sačuvati makar mali dio onoga što je njezin suprug propustio. 
Dijete je Joza Vidaković Nunin, u današnje vrijeme u Sonti poznat kao Nuna ribar. Skoro cijeli radni vijek je proveo na radnom mjestu na Staklari, na Dunavu. Rođen je 1942. godine. Otac, koji se zvao također Joza, ga je prvi i posljedni put vidio kada je imao svega tri tjedna. Naime, Jozin otac je u vrijeme njegova rođenja služio vojni rok u tadašnjoj Kraljevini SHS. Kad mu se rodio sin, dobio je dopust da vidi dijete i proslavi njegovo rođenje s užom i širom obitelji. U određenom roku se vratio u vojsku iz koje je 1943. zarobljen kao i većina tadašnje vojske, proveden u Mađarsku na prisilan rad, zatim u Njemačku, pa odatle u njemačkoj uniformi prebačen na ruski front. Poneko je pismo pristiglo iz Njemačke i Rusije, koje Joza još i danas čuva s posebnim pijetetom. Jozin otac se nije vratio iz Drugog svjetskog rata, a i danas se ne zna gdje je završio ovozemaljski život.
Dijete s fotografije je obučeno po tada posljednjoj modi, baš onako kako se djecu oblačilo za vrijeme blagdana i nedjeljom. Isto ovako su se oblačile i djevojčice. Na njemu je haljinica, a prijašnje generacije su se oblačile u ručno izrađenu, koja se zvala šoša. Svaka mati, a i krojačica (šnajderka) je težila da što kitnjastije uredi dječju odjeću, naročito za prve dane poslije rođenja. Vidimo da oko vrata dijete nosi kragnicu opheklanu čipkom, a na grudima je satenska traka vezana u mašnu. I odjeća i obuća se kreirala u živopisnim bojama. Njihov sklad je ovisio od ukusa majki i krojačica. Obuven je u ručno izrađenu obuću od šarene vune zvanu ljope. 
Na glavi djetešce nosi kapicu – kudravu šepicu. Ona se nosila već od prvih dana života, pa otprilike do dvije godine starosti. Za izradu ovakve kapice trebala je umješnost i iskustvo krojačice da bi bila što funkcionalnija, odnosno, da bi se dijete u njoj osjećalo lagodno, da nigdje ne žulja i da mu ne smeta. Izrađivala se od lakših materijala kao što su kašmir, živa svila ili laki, tanki štofovi. Mogla je biti od šarenih, a i jednobojnih materijala. Jozina kudrava šepica je izrađena od jednobojnog materijala. Dâ se zaključiti, jer je na temenu i sa strana urešena ukrasnom, tankom, sjajnom trakom koja se u Sonti zove šujtaš (koji se nije stavljao na šareni materijal). Uz glavu je bila postavljena pamučnim platnom. Oko lica i čela je postavljena uska čipkica (mogla je biti ručno rađena ili tvorničke izrade). Iza nje je našivena satenska traka naizmjenično nabrana po redovima. Završava velikim satenskim mašnama na mjestu oba uha. Ispod brade se vezala opet satenskom užom trakom i opet vezanom u mašnu. Ovakve kapice kada su se oprale više nisu mogle biti svečane, već svakidašnje. Pranjem se satenska traka malo izobličila i više se nije mogla izglačati do prvobitnog oblika. Kapice su se izrađivale kada su majke bivale u poodmakloj trudnoći tj. kada su već vjerovale da će je uz Božju pomoć privesti kraju. Izradi kapice i druge robice za novorođenu djecu su se majke jako radovale i planirale ih do detalja.
Kapice su se izrađivale i na drugi način. Mogle su biti naizmjenično nabranih redova preko cijele glave i ukrašene satenskim trakama kao i ova.
U Sonti djeca više ne nose kapice izrađene na ovaj način. Posljednju ovakvu kudravu šepicu na djetetu sam vidjela u prvoj polovici sedamdesetih godina prošloga XX. stoljeća. Može biti da ima starijih i novijih fotografija u kojima djeca nose ovakvu kapicu, ali vjerojatno nemaju ovakvu priču koju ima Joza s fotografije.
Ruža Silađev