Često slušamo kako vjeru treba svjedočiti, ne samo riječima, nego i djelima. Ipak i dalje smatramo kako je vjera privatna stvar, nešto posve osobno, pa se previše ne opterećujemo činjenicom kako treba biti svjedok vjere djelima. A upravo djela našu vjeru izvode iz tog strogo privatnog i čine je očiglednom. Tako treba i biti. Apostol Jakov u poslanici jednoj od prvih kršćanskih zajednica napominje da vjera kroz djela živi. Važno je da i mi to imamo na umu.
Spasenje po djelima
Ispovijedanje vjere riječima za ljude je oduvijek znak da netko pristaje uz Krista. No riječi moraju biti praćene odgovarajućim djelima, da ne bi bile isprazne. Tako Jakov jasno daje do znanja da tamo gdje nedostaje djelotvorna ljubav sasvim sigurno nedostaje i vjera. On postavlja dva pitanja koja tjeraju vjernika da se nad njima zamisli: »Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti?« (Jak 2,14). Osim što se na temelju ovih pitanja svatko treba preispitati, ona istovremeno poručuju da je vjera, izgrađena samo na riječima, bez plodova i rezultata, potpuno beskorisna. Svatko tko je mislio da je dovoljno samo ispovijedanje vjere, potkopan je ovim Jakovljevim riječima. To isto je mislio i Isus kada je kazao: »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca moga koji je na nebesima« (Mt 7,21). Dakle, kršćanima bi trebalo biti poznato da je volja Očeva činiti djela milosrđa i ljubiti svoga bližnjeg. To je put spasenja koji nam Krist pokazuje. Onaj tko ga slijedi na tome putu stići će u kraljevstvo nebesko.
Činiti dobro na različite načine
Jakov čitateljima poslanice daje i konkretan primjer što znači činiti djela vjere: »Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist?« (Jak 1,15). I danas oko nas ima mnogo siromašnih kojima je neophodna naša pomoć. Ali ima i ljudi kojima su potrebne neke druge vrste pomoći, a mi ih otpravimo, ne želeći razmišljati o njihovim problemima. U današnjim okolnostima života usamljenost je česta pojava. Našem bližnjem ponekad je potrebno samo naše društvo, samo da ga saslušamo i budemo mu sugovornik. A mi nemamo vremena za kave i druženja i prepuštamo ga njegovoj usamljenosti.
Gotovo svakodnevno nailazimo na situacije u kojima možemo odjelotvoriti svoju vjeru. Ljubav i milosrđe prema bližnjemu možemo pokazati na mnoštvo načina, od ovoga klasičnog, o kojem govori sv. Jakov, pa do mnoštva drugih dobrih djela, koja nam se ne moraju činiti ni velika ni značajna, ali će značiti našem bližnjem, usreći će ga.
Dobrota i ljubav prvih kršćana prema svakome privlačili su ljude da se priključe njihovoj zajednici. Zbog njihovih dobrih djela ljudi su željeli čuti o njihovom Učitelju, a onda su ga vjerom prihvaćali. I od nas Isus isto očekuje, da svojim djelima privučemo one koji su se od njega udaljili, da onima koji pate donesemo njegovu ljubav kroz svoju brigu i nježnost. Naša djela nas čine njegovim suradnicima i pravim vjernicima. Nemojmo i ovoga puta zaboraviti na ovo Jakovljevo upozorenje, nego prožmimo zaista svoju vjeru djelima, jer je to jedini znak da uistinu pripadamo Kristu. Zato što vjera: »ako nema djelâ, mrtva je u sebi« (Jak 2,16).
