Arhiv tekstova

Prošloga tjedna, u srijedu 26. travnja, u prostorijama Društva književnika Vojvodine u Novom Sadu u večernjim satima okupilo se oko pedesetak ljudi, poštovatelja poezije, te takozvane »kraljice književnosti«, ovoga puta iz pera naše, nesumnjivo veoma značajne i posebne pjesnikinje, književnice, intelektualke ali i slikarice, Jasne Melvinger da bi iz »prve ruke« upoznali njezinu osmu knjigu poezije »Vaga s anđelima« koja je izašla u nakladi NIU »Hrvatska riječ« prošle godine u ediciji »Suvremena poezija«. 

Susret s poezijom i pjesničkim riječima, osim same autorice, nazočnima su upotpunili i približili, književnik Jovan Zivlak, i književnici i književni kritičari Zoran M. Mandić i Zoran Đerić. Govoreći o »Vagi s anđelima« ovi vrsni poznavatelji stihova otvorili su crne korice na kojima slika Jasne Melvinger »Kruške i oblaci« poput ključa otključava svijet u kojemu na preko 130 strana »profinjeno – sofisticirani introspektivni stihovi poniru prema petrovaradinsko – srijemskoj zbilji iz koje izrasta interpolirana prošlost i sadašnje vrijeme uspostavljajući niti između nepotrošene poetike srijemsko – hrvatskog govornog idioma i standardnog hrvatskog jezika«, kako je napisao Milovan Miković, recenzent knjige i urednik nakladničke djelatnosti NIU »Hrvatska riječ«.

ZAHTJEVNI ZADATAK: »‘Vaga s anđelima’ je specifična po mnogo čemu«, smatra Zivlak. »Posebna je jer je pisana posebnim tipom govora koji se može locirati na prostor Petrovaradina – sa svim svojim oblicima ikavice i ijekavice, zbog napora da se istraži i evocira, ne samo spomenuta jezička kultura, već da se locira jedna vrsta podrijetla, geneze i odbljeska, koji se može nazvati kompleks prošlosti, sa izvjesnim tendencijama prema sadašnjosti, koju pjesnikinja vrlo zanimljivim narativnim formulama analizira i klasičnim obrascima – od distiha, preko strofa u više stihova te rimama – organizira duhom jezika i kulture koji zahvaćaju prostor od svakodnevnih iskustava života do ekstremnijih, onih iz domena religioznosti, smrti, rođenja, podrijetla i geneologije«, rekao je, među ostalim, Zivlak, Zoran Đerić, koji je inače imao prigodu više puta govoriti o književnom stvaralaštvu Jasne Melvinger, ukazao je na činjenicu kako njezino djelo zaslužuje izrazito poštovanje. Podupirući svoje stajalište faktima Đerić je naveo kako je o njezinim djelima pisano od strane pjesnika i kritičara, kako njezine generacije tako i suvremenika, kao i da je njezina poezija uvrštena u brojne antologije. 

»Pjesništvo Jasne Melvinger, već mnogo godina podjednako se dobro snašlo u različitim kontekstima i vrednovanjima različitih generacija«, naglasio je Đerić. 

»Nova pjesnička knjiga Jasne Melvinger ‘Vaga s anđelima’ formalno stilistički je vrlo slična knjizi ‘Ta renesansa, ne još kao posljednja šansa’ iz 2002. godina i djelomice je najavljena prije dvije godine u izabranim i novim pjesmama ‘Vozelnica’«, rekao je Đerić.

STAROMODNI KALENDAR: »Među predmetima i slikama predaka su četiri koljena Melvingera i isto toliko i sa majčine strane, Carina, Hajdinovića, Vukovića, Šuroka, Gregorića, te bake i prabake, djedova i čukundjedova… Zato su ove pjesničke slike svjesno i namjerno nalik staromodnom kalendaru, sliče obiteljskom albumu sa starim fotografijama, što im daje određenu patinu, ukazujući na dokumentarnost i autentičnost ovih lirskih svjedodžbi. Kako se ne bi uplela u paučini i kako bi se oslobodila prašine koja je predodređena sličnim pa i pjesničkim antikvarijatima, pjesnikinja vješto izmiče u ironiju, svakodnevnicu, komentirajući, jetko, ali ipak ostajući je svjesna, čak i dok sanjari na uspomenama prošlosti«, istaknuo je Đerić jednu od nekoliko specifičnosti »Vage s anđelima«.

NOSTALGIJA: Druga specifičnost knjige o kojoj su književnici govorili je negacija na kojoj je vrlo često zasnovana pjesnička rečenica Jasne Melvinger. 

 »Ponekad u naslovima ciklusa, kao što je u prvom, ‘Ne, baš, na plišanom kanapetu’, rjeđe u naslovima pjesama ‘Nije tu riječ naučila, baš, iz dikcionara, ni moja baka, ni koja od njezinih sestara’, ‘Ne baš u zemlji Oz’ ili ‘Nije se moglo bez sviće i čiraka do kojeg mračnog budžaka’, ali najčešće u samim pjesama, mnogi od stihova počinju baš sa negacijama, ‘ne’, ‘nije’, ‘ne znam’, ‘nikada’ ili odsustvom nečega ‘nemam’, ‘nisu’, ‘niko’… ali su dvije riječi najkarakterističnije, a to su, ‘ne’ i ‘baš’, bilo da poriču radnje ili okolnosti, pa i osobine, bilo da ukazuju na suprotnost«, ukazao je Đerić i nastavio voditi misao sve dulje u središte knjige. »Najveći broj stihova je izraz kategoričkog odbijanja, neslaganja, ukazivanja na netočnosti, ili ukoliko je nedoumica onda isticanja nedovoljnosti, značenja, vrijednosti. Nesumnjivo je da ima izvjesnih sporenja, etičkog i poetičkog, preplitanja života i literature, ali to ne bih dovodio u svezu sa nihilizmom, niti pesimističkim raspoloženjem. Ima gorčine, stihovi su ironični, ponekad obiteljski, često melankolični zbog nostalgije za minulim vremenima, vremenima čednosti i nevinosti, brižnosti, radosti i ljepote. Iz toga proistječe kombiniranje jezičnih sredstva, pjesničkih postupaka i dulje kompozicija cijele knjige pjesama«, zaključio je Đerić.

»Jedan ili dva fonema – nije da i tu hiperkorekcije nema«, »Vaga s anđelima«, »Novoštokavski kalem«, »Albina u bjelini i crnini« su pjesme koje je autorica pročitala nazočnima i time potkrijepila stajališta kritičara koji su govorili o njezinom djelu. Emocionalno, s dubokim osjećanjima, riječi su ispunjavale prostor, a pljesak nazočnih nakon čitanja potvrdio je poštivanje koje autorica uživa.

POEZIJA OBVEZNA PREMA LJEPOTI: »I pored onoga što znamo da je poezija obvezna prema ljepoti, ova knjiga je dokaz da i druge teme mogu poslužiti kao inspiracija«, rekao je Zoran M. Mandić. »Za čitatelje ‘Vaga s anđelima’ je uspomena«, kaže Mandić, »zbirka po svojoj tematskoj kompaktnosti primjer kako se dolazi do te kompaktnosti i kako se sređuje jedna knjiga. Ova knjiga poezije je narativna knjiga u kojoj autor sažima jednu vrstu rekapitulativnog pogleda u privid jednog trenutka.«

Mandić je ukazao i na to »da je ‘Vaga s anđelima’ nesporno intonirana u ključu elegičnih i nostalgičnih tonova, da je njezino centralno mjesto obiteljski album uspomena, jedan osvrt unatrag, gdje pjesnikinja pokušava da razvije, ne samo jednu vrstu monologa, već i dijaloga alter ega, vraćajući se u vrijeme nekoliko koljena unatrag.« Druga specifičnost koju je Mandić istaknuo, a koja se u pjesmama oslikava, je vrijeme, »nekada« i »sada« – »taj pijesak vremena čiji smo mi najsuvereniji i najlegitimniji predstavnici, dakle, vrijeme prolaznosti, koje pjesnikinja na svoj imaginaran način pokušava zaustaviti svojim sjećanjem.« Slikovito govoreći o stihovima pojedinih pjesama Jasne Melvinger, Mandić je naveo kako se slušajući pjesme stječe dojam da smo zalutali u neki od botaničkih vrtova, osjetili miris vinove loze, bijelog ili crnog sleza. Dakle, kaže Mandić, autorica je cijeli svoj album obiteljskih uspomena opremila slikama pejzaža, ne samo pejzaža već i atmosfere u kojoj su se odvijale scene iz života, kroz vrijeme od jednog koljena do drugog.

RIJEČ AUTORICE: Autorica osobno, o svom djela rekla je nekoliko riječi: »Dogodilo se u mom stvaralačkom postupku da elemente jednog, ponajviše proznog žanra, kao što je obiteljska kronologija integriram u lirsku pjesmu, služeći se čak i autentičnim imenima i prezimenima svojih bližnjih i daljnjih srodnika, u vremenskom rasponu od nekoliko koljena unatrag.« Stvaralački postupak u ‘Vagi s anđelima’ zasnivao se, kako kaže, i na pokušajima integriranja znanstvenog esejističkog žanra u lirsku pjesmu. »Riječ je o mom, unekoliko i istraživačkom postupku, u cilju rekonstruiranja pojedinih, što fonetskih, što morfoloških oblika, starinskog srijemskog govora koji se mogao čuti u Petrovaradinu negdje do polovice 20. stoljeća, a u komunikaciji sa Petrovaradincima rođenim u drugoj polovici 19 stoljeća«, objašnjava autorica.

Kako je naglasila, stari petrovaradinski govor, kojim se umnogome služi u knjizi, za nju je u djetinjstvu bio veliki misterij, te je stoga, na kraju knjige »Vaga s anđelima« on priredila i rječnik manje poznatih riječi i oblika. Ali osim starog petrovaradinskog govora pjesnikinja se koristi u svojim pjesmama riječima koje se u rječniku također navode, a podrijetlom su iz turskog, francuskog, njemačkog, mađarskog, latinskog i talijanskog jezika. 

Na koncu promocije u DKV-u pjesnikinja je pročitala još nekoliko pjesama, pružajući tako ugodne trenutke nazočnima otkrivajući, pokraj spomenutih, možda i neke nove posebnosti djela.