Arhiv tekstova

Počeo je mjesec svibanj, po nekima najljepši mjesec u godini. Raspjevan je, pun  cvijeća, susreta i rada. Započeli smo ga ove godine malo čudno. Išli smo iz neradnih dana u neradne dane, da bi slavili blagdan rada. Cvijeća je manje, kiše je previše, blata svuda, a voda prijeti poplavom. Čudan je ovogodišnji svibanj. Kako i ne bi bio. Ako razmišljamo o radu, kao području čovjekova života u komu ispunjava sebe, onda zapravo danas možemo razmišljati o radu na više načina. Pokušavam razumjeti mlade kada se, sada u svibnju, odlučuju koju će školu nastaviti, koji studij upisati, kako planirati svoj daljnji život? Sretan sam što sam u trećoj fazi svoga života i što nisam danas mlad, jer biti danas mlad znači stajati pred jako teškim zadatkom. S jedne strane – neka mi mladi to ne zamjere – nema navike rada. Ako ih ima to su iznimke. Dakle, generacija mladih više ne zna što znači ustati rano, s tim više zna što znači leći kasno. Ali to vrijeme kada nisu ustali rano, a legli kasno, nije vrijeme rada nego više provoda i nerada. Tako da je zapravo biti mlad danas jako teško, jer ono što je osnovno i temeljno u odgoju mladih, već i djece, jest upravo odgoj za rad i odgovornost.

Odgajati za odgovornost:  Velika većina suvremenih obitelji bježi od te obveze da svoje najmanje i najmlađe nauči tom osnovnom zakonu života, što je Pavao apostol složio u slogan »Tko ne radi, neka i ne jede«. Nisam ja za to da se djeca »prekidaju radom«, nego sam za princip da se djeca mogu odgojiti za zrele ljude jedino ako se odgajaju za odgovornost. Ako dijete u ranoj mladosti nema nikakvog zadatka da nešto radi, odgovorno napravi, nije istina da se može odgojiti za odgovornost. Nažalost ni škola više nije sposobna odgajati suvremenu generaciju za odgovornost. Biti nastavnik ili profesor – to sami oni znaju – kako je teško. Ako zahtijevaš, bune se roditelji, ako ne zahtijevaš, buni se Ministarstvo. Biti prosvjetni radnik znači biti razapet između velikih zahtjeva što ih postavlja normom Ministarstvo prosvjete i biti razapet između roditelja kojih je veliki dio minimalista. To znači zapravo da škola ne može zamijeniti roditeljski odgoj, to jest navići djecu na odgovornost i na radinost. I sada dolaze ti mladi pred odluku: koju školu upisati, na koji se studij opredijeliti? I već zreliji, da mogu shvatiti da su promašili u djetinjstvu ako nisu stekli naviku rada i ako nemaju u sebi svijest odgovornosti, teško je odlučiti što upisati i što raditi. Glavna norma u većini slučajeva nije afinitet »što ja želim biti«, glavna norma je »u kom ću zvanju, staležu, zanimanju najviše novca zaraditi«. Novac. Kako je to strašna riječ ako je novac kriterij zvanja, poziva, poslanja. A i novca se nema. Stoga mladi stoje pred problemom što upisati i što raditi, a bilo bi najbolje »bez rada zaraditi«, što je kontradikcija, jer bez odgovornog rada se ne može pošteno zaraditi. Tako se rađa generacija koja razmišlja o »nepoštenom radu«. Dakle, moći raditi, makar i nepošteno, ali imati dovoljno. Tako je zapravo mjesec svibanj odluka izbora i tjeskobe. No, ima i jedna druga razina koja je na koncu – recimo tako – »poštenija«. Ima divnih mladih i divne djece, koji bi htjeli i znaju što bi htjeli. Koji su odgojeni i znaju biti odgovorni. Ti isto upisuju ono što bi htjeli upisati i što bi htjeli raditi, ali tko im danas garantira da kad završe i ako sretno završe da će baš to moći raditi i baš u tom zvanju moći živjeti? Da će od poštenog rada svojih ruku moći za sebe, svoju obitelj taj kruh zarađivati, koji je zato sladak što se vrši ili radi onaj posao, ono zvanje koje se voli? Tako i oni najbolji, koji znaju što hoće, koji imaju najbolje preduvjete, ne znaju što će postići jer u njihovom putovanju kroz takav život kakav je danas, čeka ih nesigurnost i čeka ih puno-puno »uvjeta« koji postavljaju norme tko je »prikladan« i »pozvan« za taj i takav posao. Tako zapravo naše društvo u tranziciji ulazi u društvo u krizi. 

Mladi su dobar potencijal: Jedna od najosnovnijih problema suvremene mladeži nije to što je ta mladež »nagrižena« – kako neki žele optuživati mlade – u samoj svojoj srži. Ne! Mladi su dobar potencijal. Mladi su jako otvoreni. Mladi su sposobni i ambiciozni, ali društvo koje ih okružuje, vrijeme u kojem žive, nije im naklonjeno. Možda je čudna sreća što više u svibnju ne slavimo »dan mladosti«, jer je to više optužba protiv mladih nego priznanje mladima, pošto ih društvo u tranziciji ne može osigurati, a obitelj u krizi ih ne može odgojiti i tako se zapravo dogodilo da živimo vrijeme koje je teško i vrlo odgovorno jer je društvo u tranziciji, a obitelj u krizi odgoja za odgovornost i za rad. Što nam ostaje? Ja vjerujem u svoju Crkvu, vjerujem u Svetu Majku Crkvu i vjerujem u njenu nauku, a najviše vjerujem Bogu koji u najtežim povijesnim momentima ne napušta čovjeka. Ja vjerujem da ćemo »dodirnuti dno« našega bića i »doživjeti dno« naših društvenih odnosa kako bi shvatili da se treba konačno jako zauzeti za temeljitu obnovu obitelju, u kojoj će rad i red biti vrednovan, u kojoj će startati generacija odgovorne djece. Ja vjerujem u bolje škole, koje će moći odgajati za vrednote. Ja vjerujem u bolju budućnost, koja će iz tranzicije, a gradeći na temeljima dobre prošlosti i valjanih vrednota, izgraditi novu ljestvicu vrednota u koju moraju biti ugrađeni poštenje, rad i smisao da se čovjek dokazuje, živi i radom postiže to da bude čovjek dostojan poštovanja, jer rad za čovjeka nije prokletstvo, nije mučeništvo, nego je suradnja s Bogom Stvoriteljem i kako reče Isus »Ja radim jer moj Otac neprestano radi«. Stoga bi zaključio da je svibanj počeo čudno i zato je ovo razmišljanje malo čudno, ali nije pesimističko. Moliti se, nadati se, raditi i stvarati za bolje sutra jest naše zvanje i poslanje.