Arhiv tekstova
Čovjekova sreća je u Bogu
Čovjek radi da bi imao, da bi stekao sebi najprije hranu, a onda i što bolje uvjete života. I što više može steći, to više želi, postavlja sebi više ciljeve i sve više sreću traži u materijalnim stvarima i svemu onome što mu može pružiti velik imetak. No, Isus poručuje: »Ne živi čovjek samo o kruhu…« (Mt 4,4). Ne, nije to utjeha za siromašne, to je utjeha za sve one koji su spoznali ispraznost materijalnog, ali i upozorenje za čovjeka da ne svede svoj život na materijalno posjedovanje, jer će ga tako u stvari izgubiti.
Duhovno siromaštvo
Iako rijetko među nama ima jako bogatih ljudi, poput onih o kojima gledamo na televiziji, ipak svatko od nas želi steći što više. Uspoređujemo se s drugima, želimo ih u materijalnom posjedovanju sustići i zaobići. No, utrkujemo li se tako i oko duhovnog bogatstva? I što je uopće to duhovno bogatstvo?
Duhovno i materijalno nisu nužno suprotstavljeni i ne moramo materijalno biti siromašni da bismo duhovno bili bogati. Stvar je u usmjerenju života i slaganju prioriteta. Mi često materijalno stavljamo ispred duhovnog. Ne mora uvijek u pitanju biti zarada već se može raditi i o društvenom položaju. Ako je nedjeljna sveta misa u vrijeme nekog skupa na koji smatramo da je dobro otići, mi ćemo odbaciti Isusa zbog statusa u društvu da ne bismo ispali staromodni, konzervativni, zaostali… I mnogo toga što Isus naučava odbacit ćemo da bismo se bolje uklopili u svoju sredinu. I na kraju, zbog posla i drugih obveza nikada nećemo imati vremena za Boga i molitvu. To je duhovno osiromašenje. Tako vremenom postajemo duhovno izuzetno siromašni, iako to odmah ne primjećujemo. Duhovno siromašan je onaj tko živi bez Krista. Takav u životu kad-tad shvati da mu sve što ima nije dovoljno, da je nesretan i da ništa nema smisao, jer nije susreo Boga kroz svoj život. A to se dogodilo, ne jer Bog nije htio susresti čovjeka, nego jer čovjek nije htio i nije imao vremena za susretanje Boga.
Tražiti Boga
Ipak, i danas ljudi u velikom broju traže Isusa, iako neki ne znaju zašto. Nisu dovoljno poučeni o vlastitom životu, a ni o Kristu, ali osjećaju potrebu koja ih k njemu vuče. Osjećaju potrebu za smislom života koji ne mogu dati sami sebi, osjećaju duhovnu glad koju sami ne mogu utažiti. To može učiniti samo Krist, koji poručuje: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada« (Iv 6,35). Zato se čovjek stalno treba pitati od čega on to živi, od novca i materijalnog blagostanja ili od duhovnih vrijednosti koje pronalazi u Kristu, a koje se ne mogu kupiti nego samo od Boga izmoliti. Bog nam je darovao milost da živimo u podneblju u kojem ima dovoljno hrane, te od tjelesne gladi nitko ne umire, ali mnoge duše su u opasnosti da umru od duhovne gladi zbog načina svoga života.
Pavao piše Efežanima: »Ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove« (Ef 4,17). Dakle, ne živimo bez Boga, na to nas upozorava Pavao, jer takav život je isprazan, odvaja nas od vječnosti, a sreća koju nudi samo je prolazna. A kada čovjek svoju sreću pronađe u Bogu, to je istinska sreća koju ne može ništa pokvariti. Za sve materijalno koliko je nužno Bog će se pobrinuti, kao što je brinuo za Izraelce dok ih je vodio kroz pustinju. Tako i nas vodi kroz pustinju ovoga svijeta, ako mu budemo vjerni i u njemu tražili smisao, providnost će dati i sve ostalo što nam je potrebno.
