Arhiv tekstova

Posljednjeg dana zakonom predviđenog roka, 27. travnja, predsjednik Srbije Boris Tadić je potpisao Ukaz o proglašenju Zakona o crkvama i vjerskim zajednicama. Uz svoj potpis Tadić je uputio i popratno pismo predsjedniku Narodne skupštine Srbije Predragu Markoviću i premijeru Vojislavu Koštunici u kojem zaključuje kako zakon nije u potpunosti usklađen s Europskom poveljom o ljudskim pravima kojeg je Skupština SiCG ratificirala 2004. godine. 

Tadić stoga smatra da Skupština Srbije u najhitnijem roku treba usvojiti izmjene i dopune ovoga zakona. Predsjednik Skupštine je pak najavio skoro upućivanje prijedloga Zakona o vraćanju imovine crkvama Skupštini po hitnom postupku, najavljujući da su zastupnici, bez obzira na političke razlike, spremni usvojiti i ovaj zakon čime će se, kako je kazao, ispraviti još jedna nepravda. 

SLOBODA VJERE: Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama je tako, bez obzira na osporavanja i zamjerke s raznih strana, predsjednikovim potpisom stekao i formalne uvjete stupanja na snagu. Njime se zakonski uređuju odnosi između crkve, vjerskih zajednica i države, utvrđuje se i uređuje njihov položaj i uloga u društvu. 

Zakonom se jamči pravo na slobodu savjesti i vjeroispovijesti, odnosno sloboda ispovjedanja vjere u Boga, sloboda da se ima ili nema, zadrži ili promijeni vjera ili vjersko uvjerenje, sloboda da se pojedinačno ili u zajednici s drugima javno ili privatno ispoljava vjera. Zabranjuje se vjerska diskriminacija, što znači da nitko ne smije biti uznemiravan, diskriminiran ili privilegiran zbog svojih vjerskih uvjerenja, te ne smije biti prisiljen izjasniti se o svojim vjerskim uvjerenjima i vjeroispovijesti. Propisuje se i da ne postoji državna religija.

Sloboda vjere može se ograničiti samo ako se ugrožavaju prava na život i zdravlje, prava djece, pravo na osobni i obiteljski integritet, pravo na imovinu, ili pak ako se time izaziva i potiče vjerska, nacionalna ili rasna netrpeljivost.

DRŽAVA I CRKVA: Crkvama i vjerskim zajednicama garantira se neovisnost od države, jednakost pred zakonom i autonomija u uređivanju i obavljanju svojih unutarnjih i javnih poslova. Među pravima svećenika je i da ne mogu biti pozvani na odgovornost za svoje postupanje pri bogoslužju, niti mogu biti pozvani svjedočiti o činjenicama i okolnostima koje su saznali prilikom ispovijedi.

Po slovu Zakona, tradicionalnim crkvama se smatraju one koje u Srbiji imaju višestoljetni kontinuitet i to Srpska Pravoslavna Crkva, Rimokatolička Crkva, Slovačka Evangelička Crkva, Kršćanska Reformatska Crkva i Evangelička Kršćanska Crkva. Tradicionalne vjerske zajednice su Islamska zajednica i Židovska zajednica. Konfesionalne zajednice su Kršćanska baptistička crkva, Kršćanska adventistička crkva, Evangelističko-metodistička crkva, Pentekostna crkva, Evanđeoske kršćanske crkve i druge vjerske zajednice registrirane po osnovu zakona o vjerskim zajednicama iz 1953. i 1977. godine. Nove vjerske organizacije mogu se registrirati pri Ministarstvu vjera, a uz prijavu pokraj ostalog, trebaju dostaviti imena i prezimena, brojeve identifikacijskih dokumenata i potpise osnivača od najmanje 0,001 posto punoljetnih državljana Srbije ili stranih državljana sa stalnim boravkom na teritoriju Srbije.

FINANCIRANJE: Zakonom se određuje da država može materijalno pomagati crkve i vjerske zajednice, između ostalog da se sredstva za mirovinsko, zdravstveno i invalidsko osiguranje svećenika i vjerskih službenika mogu osigurati u proračunu Republike Srbije srazmerno broju vjernika pojedinih Crkava, pri čemu se na Crkve s malim brojem vjernika može primijeniti načelo pozitivne diskriminacije. Crkve i vjerske zajednice mogu biti potpuno ili djelomično oslobođene od poreskih i drugih obveza, a isto tako i fizička ili pravna lica koja im daju priloge i poklone. 

Prema zakonu nadležna tijela lokalne samouprave dužna su prilikom izrade urbanističkih planova uzeti u obzir iskazane potrebe crkvi i vjerskih zajednica za izgradnju vjerskih objekata koji se mogu financirati iz državnog ili proračuna lokalne samouprave. Isto tako, nadležna tijela dužna su izjasniti se o inicijativi Crkve i vjerske zajednice da se provede referendum o uvođenju samodoprinosa za izgradnju, održavanje ili obnovu vjerskih objekata.

Crkve i vjerske zajednice mogu osnivati vrtiće, škole, gimnazije, stručne i umjetničke srednje i visoke škole, fakultete i sveučilišta. Vjerske obrazovne ustanove imaju programsku i organizacijsku autonomiju ali su dužne poštovati uvjete i standarde koji važe u sustavu obrazovanja i propisani su zakonom. Kao i druge obrazovne institucije tako i vjerske mogu pokrenuti postupak verifikacije i akreditacije radi uključivanja u sustav obrazovanja. Akreditirane vjerske obrazovne ustanove imaju pravo financiranja iz proračuna srazmjerno broju vjernika prema posljednjem popisu stanovništva, a država može pružati financijsku pomoć i onima koje nisu uključene u sustav obrazovanja radi unapređenja vjerske slobode i prosvjete, određeno je ovim zakonom. 

Osim u svojim hramovima bogoslužje, vjerski obredi i ostale vjerske djelatnosti mogu se obavljati i u drugim prostorima i na javnim mjestima pa tako i u školama, vrtićima, vojnim i policijskim objektima, zatvorima itd.

KRITIKE I OSPORAVANJA: Prije donošenja zakona Vijeće Europe je, u prvoj analizi predloženog zakona, Vladi kao predlagaču zamjerilo na nepoštivanju standarda te organizacije. Venecijanska komisija, kao tijelo VE, je među ostalim preporučila da diskreciona ovlašćenja ministra vjera budu ograničena, da slobode neregistriranih vjerskih skupina budu veće i da pravni status kanonskih zakona bude preciziran. 

   Ministar vjera prof. dr. Milan Radulović je ove razloge odbacio navodeći da su razlozi za neprihvatanje preporuka Vijeća Europe drugačiji, odnosno da u prijedlog zakona nisu ugrađene njihove sugestije da u Srbiji bude poništen vjerski pluralizam, kako je ministar protumačio »praktično da se negira kako postoji više crkava i vjerskih zajednica, da svakoj crkvi i vjerskoj zajednici bude oduzeto pravo na ime, prezime i identitet«.

Među najžešćim kritičarima, ali iz različitih razloga, bili su zastupnici Srpske radikalne stranke, koji nisu glasovali za ovaj zakon i Ksenija Milivojević iz G17 plus koja je izdvojila svoje mišljenje i nije podržala zakon. Zastupnici SRS-a smatraju kako je Zakon previše liberalan i omogućava pojavu različitih sekti i kultova, te su kao najveći problem ovog zakona iznijeli to što, osim sedam tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica, postoji mogućnost registriranja najrazličitijih vjerskih sekti i kultova.

Ksenija Milivojević je pak, istaknula kako se mora biti svjestan kako je Srbija multietničko društvo i da je kao takva dužna zaštititi manjine i poštovati osnovna ljudska prava. Prema njenom mišljenju usvojeno rješenje jeste diskriminacijsko, budući je za registraciju vjerskih zajednica potrebno oko 8.000 potpisa, čime se, smatra ona, otvoreno krše konvencije o ljudskim i manjinskim pravima koje garantiraju pravo neizjašnjavanja o vjeroispovijesti. Prema njenom mišljenju opravdane su i primjedbe Venecijanske komisije glede diskrecijskih ovlasti ministra prilikom postupka registracije i donošenja određenih podzakonskih akata, kao i glede problema miješanja države i crkve, odnosno kanonskog i državnog zakonodavstva i prava. Ona je ocijenila kako ovaj Zakon neće ugroziti pregovore s EU, ali da će se u idućih nekoliko godina morati donijeti izmjene i dopune kako bi on bio u potpunosti usklađen s europskim standardima