Arhiv tekstova

Profesora Josipa Forjana iz Zagreba u nekih tjedan-dva dana sreo sam četiri-pet puta, ali uvijek na našim šokačkim destinacijama, na prastarim šokačkim staništima od Vukovara do Bačkoga Brega, iliti Berega, kako naši Šokci to vole reći. U Vukovaru na otvaranju izložbe »Najljepše si selo Cvelferije«, u Osijeku na »Šokačkoj grani«, u Sonti na tradicionalnoj folklornoj manifestaciji, u Subotici na Velikom prelu i u Beregu na Velikom šokačkom prelu. Zaintrigiralo me što će purger među Šokcima i što stalno radi na ovim našim prostorima, i to je već bio dovoljan povod za razgovor.

 

HR: Tko je ustvari Josip Forjan?

Diplomirao sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a trenutačno obnašam dužnost ravnatelja Radionice i posudionice narodnih nošnji u Zagrebu, koja je osnovana 1948. godine i tu sam nekih 15-tak godina, pa smo u to vrijeme pokrenuli radionicu nošnji koja se razvijala kroz vrijeme i tražila nove oblike i područja rada, tako da je to danas ustanova na području kulture u gradu Zagrebu, koja ima strogo profiliranu i specifičnu djelatnost, a to je prikupljanje i izrada, rekonstrukcija i restauracija, kao i iznajmljivanje za različite oblike scenske i svake druge primjene narodnih nošnji. Osim te temeljne djelatnosti, naša ustanova organizira i različite kulturne programe, izložbe, radionice, koncerte, revije, odgojno obrazovne programe, godišnje seminare, dakle sve ono što je na neki način vezano za narodne nošnje i tradicijsko tekstilno rukotvorstvo, za folklorne kostime i slično. Radionica je na neki način praktična primjena etnološke i folklorističke struke u praksi. Mi se nošnjama ne bavimo kao muzejske ili znanstvene institucije, mi ih ne proučavamo, već se praktično njima bavimo, temeljna djelatnost je i iznajmljivanje nošnji kulturnim društvima, ne samo u gradu Zagrebu, već i diljem Hrvatske, ali naši su korisnici vrlo često i društva izvan Hrvatske, prije svega to su naši Hrvati u dijaspori, Hrvati u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori i drugim susjednim državama, a vrlo često naše nošnje putuju i preko oceana, gdje ih koristi hrvatska dijaspora u Sjevernoj i Južnoj Americi ali i naša društva diljem Europe.

HR: Ako dozvolite izrazio bih jedno neslaganje s Vama. Rekli ste da se ne bavite nošnjama poput muzejskih i znanstvenih institucija i da ih ne proučavate, a moje je skromno mišljenje da to nije točno, jer da ih ne proučavate ne biste ih mogli rekonstruirati, zar ne?

U pravu ste. Naravno da ih i mi proučavamo, jer bez nužne stručne i znanstvene pripreme ovakav jedan posao ne bi se mogao ni obavljati. Htio sam reći da mi nemamo tu ulogu znanstvene obrade i muzeološke obrade nošnji, kao što to čine etnološki i zavičajni muzeji, ali naša zbirka, koja broji više od 20.000 raznoraznih dijelova narodnih nošnji i folklornih kostima i te kako je stručno obrađena.

HR: Surađujete li sa zavičajnim muzejima?

Naravno, naša ukupna djelatnost temelji se na suradnji sa srodnim ustanovama, prije svega Etnografskim muzejom u Zagrebu i Splitu i uglavnom većim zavičajnim muzejima po Hrvatskoj i u suradnji s njima prikupljamo narodne nošnje, a kada se bavimo rekonstrukcijom, konzultiramo kolege na terenu koji su već istražili te nošnje ili ih trenutačno istražuju, a vrlo često radimo usluge tim muzejima. Tako smo za muzej u Kninu restaurirali nošnje toga kraja, trenutačno radimo to isto za muzej u Obrovcu, za etnografski muzej u Splitu uradili smo 20-tak replika koje se nalaze u stalnom postavu njihovog muzeja, zatim smo radili za Gradski muzej u Vinkovcima jednu zbirku Slavonskih nošnji i tako dalje da ne nabrajam. Za našu djelatnost važna je i suradnja s ljudima na terenu, dakle s onima kojima je ta nošnja sastavni dio života, koji su aktivno nosili tu nošnju, a isto tako i s onim vrijednim veziljama, tkaljama i tkalcima.

HR: S kojim veziljama, tkaljama i tkalcima surađujete?

Taj popis je vrlo dugačak i na njemu bi se našlo više od stotinjak onih koji s nama kontinuirano surađuju. Vezano za slavonsko-srijemsko područje, to je svakako Bapska, a tu su Janja Adamčić, Ana Božinović i Evica Majačić, to su naše tkalje s kojima surađujemo barem 15 godina. Spomenut ću i Dragana Dražića iz Donjih Andrijevaca koji se bavi tkanjem i svim oblicima ručnoga rada, Nikolu Šuću iz Nuštra koji se bavi pletenjem šokačkih pletenica, i Ankica Peulić iz Ilače. Zatim bih spomenuo Milku Srdarević iz Zagrađa kod Pleternice, koja se bavi reljefnim vezom, tzv. špikovanjem koja je također naša dugogodišnja suradnica, kao i Evica Cerovec iz Habjanovaca koja se bavi zlatovezom, pa onda i Marijana Hegeduš u Vukovaru, mlada žena koja vrlo uspješno prenosi znanje i na ostale Vukovarke.

HR: Obiteljski obrt Čolakovac iz Gradišta, možda se i jedini u nas još bave izradom špenzleta, kratkog muškog kaputa ili rekle od valjane vune. Surađujete li s njima?

Gospodin Čolakovac je jedini u nas koji se bavi izradom špenzleta. To je zapravo obrt od kojega se danas ne može lagodno živjeti, može se raditi i tu i tamo zaraditi, ali taj obrt je i težak, spor i iziskuje dosta rada, na jednoj strani, dok na drugoj strani nema tržišta, nema klijentele koja bi rado kupila špenzle. Davno je prošao period, ja bih rekao s kraja 19. i početka 20. stoljeća kada je špenzle bilo obvezan dio ruha u cijeloj Šokadiji, a to znači cijela Slavonija, Baranja i dio Srijema. On je stvarno učinio puno da se taj jedinstveni obrt sačuva.

HR: Osim što surađujete s obrtnicima i udrugama koje se bave vezom i drugim tekstilnim rukotvorstvom, surađujete li i s amaterima istraživačima? 

Jako je mnogo ljudi koji su zaljubljenici u tradicijsku baštinu, a neki od njih doprli su tako daleko, gdje nisu uspjeli kolege etnolozi, muzealci i folkloristi, jer naše je struke vrlo malo, prostor koji pokrivamo vrlo je širok, a običaja na pretek. Istina poneki se običaji znaju razlikovati i od sela do sela, negdje samo u nijansama, a negdje su i dijametralno različiti. Ta naša baština neiscrpno je vrelo, vrlo je bogata i dobrim dijelom neistražena i zahvaljujući tim ljudima, kakva je recimo gospođa Jelka Mihaljev koja jeste amater u smislu da nije etnolog već je učitelj, no ja Vam moram reći ona je doktor znanosti kada je baština Baranje u pitanju i baština baranjskih Šokaca. Kada je riječ o narodnim nošnjama u Baranji, njezino je znanje i poznavanje neprocjenjivo i zaista sam se uvijek radovao kada mi se pružila prilika surađivati s njom, konzultirati se i slično. Recimo kada pišemo o tim nošnjama onda su ti ljudi na terenu od neprocjenjive važnosti, jer su sudionici vremena i događaja, a to nije za podcijeniti. Isto tako i Matija Damjanov iz Duboševice nema nikakvih tajni glede baštine Šokaca iz Duboševice u koju on nije proniknuo i vjerujem da nema detalja koji njemu nije poznat. On je i prigodom progonstva iz Baranje iznio narodnu nošnju, a ono što nije mogao ponijeti to je uredno spakirao i zakopao, pa kada su se vratili u Baranju, taj ga je materijal čekao. Zahvaljujući njemu obnovljen je rad KUD-a, pa je i dan danas svijetla točka glede njegovanja tradicijskih običaja, očuvanja baštine i promicanja šokaštva u Baranji. Jedan od takvih ljudi je i Ivica Ćosić Bukvin iz Vrbanje, koji je istražio svoje selo uzduž i poprijeko i povijesno i sociološki i etnografski, objavio 10-tak knjiga o Vrbanji i Cvelferiji i puno nam je pomogao nedavno kada smo u Muzeju grada Vukovara postavljali izložbu o narodnom ruhu Cvelferije. To su sakupljači povijesnih dokumenata, sakupljivači fotografija, dijelova i fragmenata narodnih nošnji i zaista zahvaljujući takvim ljudima puno toga se sačuvalo i od propasti i od zaborava. 

HR: Što je ključ uspjeha u Vašem poslu?

Za sebe mogu reći da sam imao sreću da moj hobi postane moje zanimanje. Možda je to ključ uspjeha u ovome poslu, jer velika je stvar kada spojite mogućnost da svaki dan idete na posao s velikom radošću. Naša ustanova živi i radi vrlo dinamično, evo moram priznati da nisam Šokac i Slavonac podrijetlom, ali područje moga istraživanje jest Slavonija, jest Šokadija i širi panonski prostor. Autor sam nekoliko izložbi, a jedna od najdražih i moja kontinuirana ljubav i preokupacija je narodno ruho i narodne nošnje Šokaca u zapadnom Srijemu, sela oko Iloka, Ilok sam, Šarengrad, Bapska, Berak, Sotin, Tompojevci, Tovarnik, Ilača, Lovas, a također i Gibarac koji je izvan granica Republike Hrvatske. To je ono što ja već dugo godina istražujem, a osim toga radim i na rekonstrukciji, restauraciji i obnovi nošnji na tom Panonskom prostoru. Možda još da spomenem da sam odlikovan za zasluge u kulturi ordenom Matice Hrvatske. 

HR: Međunarodna smotra folklora u Zagrebu, prestižna etnografsko folkloristička manifestacija u našoj zemlji koja bilježi gotovo već 50-tu obljetnicu i koja okupšto je u Hrvatskoj »in«, od instituta za etnologiju i folkloristiku, do Instituta za nacionalnu povijest, kao i Vaše institucije, a trudi se okupiti skupine iz cijele Hrvatske i susjednih zemalja, pa i cijelu iseljenu Hrvatsku. Kakvi su Vaši dojmovi glede ove smotre?

Ta smotra je za mene osobno glavna manifestacija u našoj struci, centralna manifestacija koja je dobrano opravdala svoje postojanje. To je prilika da svijetu predstavimo svoja znanja i svoja postignuća, ali isto tako, tu dolaze i svjetski poznati etnolozi i folkloristi, pa je i prilika da nešto novo naučimo. Što se tiče aktivnosti Međunarodne smotre folklora u koje smo uključeni kao institucija, moram reći da su to razne radionice, a spomenut ću neke. Jedna od radionica bila je suvremena izrada narodnih nošnji u Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, pa recimo izrada nošnji Jadranskoga kulturnog i etnološkog područja, a sudjelovali smo i sa izložbom Zlatne ruke prognanica, kao i s manifestacijom Čuvajmo baštinu, gdje smo okupili povratnička društva s cijelog privremeno okupiranog područja Hrvatske za vrijeme Domovinskoga rata. Okupili smo većinu KUD-ova, od Srijema i zapadne Slavonije, Like i Pakraca, do Knina i zadarskog zaleđa, gdje su ti ljudi pokazali kao se cijeni tradicija, kako se poštuje baština i kako se voli svoj rod, zavičaj i ljepota običaja. Ta su društva nastupila na smotri, predstavila običaje pjesme i plesove, ali i narodno ruho, a tom prigodom imali smo i izložbu u Klovićevim dvorima, gdje su se oni predstavili svojim rukotvorstvom i raznim uporabnim predmetima i tradicijom i baštinom koja je očuvana makar na požutjelim fotografijama. 

HR: Radite li na nekim novim projektima?

Posljednjih godina bavimo se revijama, pa smo na prošlogodišnjom Međunarodnoj smotri folklora imali reviju vezanu za slavonsko područje, pod nazivom Šokačka se grana vije, gdje smo na jednom mjestu, u jednom umjetničkom programu, predstavili nošnje i običaje svih Hrvata-Šokaca na panonskom prostoru od Slavonije, Baranje, Srijema, Bačke, Mađarskog dijela Baranje, bosanske Posavine, a također i Šokaca u Rumunjskoj i bilo je doista zanimljivo vidjeti koliko su te nošnje zapravo međusobno slične, koliko se u njima ogleda pripadnost jednom nacionalnom korpusu, u ovom slučaju hrvatskom. Iduće godine je jubilarna Međunarodna smotra folklora, 50. po redu, i mi ćemo raditi jedan program koji će se zvati Između pučkog i građanskog, gdje želimo predstaviti međusobne utjecaje građanske mode na tradicijsko odijevanje i obrnuto, tradicijsko rukotvorsto na građansku modu.

HR: Kako Ste pomagali prognanim Hrvatima iz Srijema, a tu mislim na onaj dio Srijema koji je s druge strane državne granice?

U to vrijeme, mi smo od prognanika iz Srijema, koji naprosto nisu imali sredstava za elementarnu egzistenciju, otkupili baš dosta narodnih nošnji i fragmenata narodnih nošnji, jer su posezali i za tom mogućnošću, da ostanu bez svojega blaga, ali da bi školovali djecu ili jednostavno preživjeli. Mi smo tada smatrali, bolje je da te nošnje završe ili u našoj ustanovi, ili u nekom od muzeja, nego da završe u inozemstvu i da im se zametne trag. Mada je bilo slučajeva, da smo tragom njihovih izjava, mnoge nošnje koje su već otišle u Austriju, Njemačku, Švicarsku, Nizozemsku, uspjeli pronaći i vratiti ih u Hrvatsku. No priča ide dalje, i sada je potrebito rekonstruirati nošnje Hrvata koji su živjeli u Srijemu, a bogme i koji danas žive u Srijemu koji teritorijalno pripada SiCG, jer je kod mnogih ta nošnja devastirana, uništena, prodana, a kod nekih, posebice u gradskim sredinama, vrlo je rano izišla iz uporabe, pa se ni sjećanja na nju nisu sačuvala. To je ono što želim naglasiti, jer KUD-ovi i u tim sredinama imaju potrebu da se te nošnje istraže, rekonstruiraju, i baš stoga ove godine namjeravamo, a već smo puno do sada i uradili, postaviti izložbu Narodnoga ruha Hrvata u svijetu, ili kako se to kaže, u dijaspori, s akcentom na Hrvate koji žive u SiCG, pošto će izložba biti postavljena u Subotici, u povodu održavanja njihove tradicijske manifestacije Dužijance.

HR: Što će sve na izložbi u Subotici biti predstavljeno?

Zahvaljujući sredstvima Ministarstva kulture RH i Odjela za kulturu grada Zagreba, koji podupiru ovaj naš projekt, ove ćemo godine realizirati izložbu Narodnoga ruha Hrvata u svijetu, i to u kolovozu mjesecu u povodu glavne manifestacije Dužijanca, po kojoj je Subotica poznata diljem svijeta, a bit će otvorena u Gradskom muzeju u Subotici. Pripreme su uvelike u tijeku, suradnja s gradskim strukturama je dobra, tiskat ćemo također jedan reprezentativni katalog s izborom stručnih tekstova i nastojat ćemo obraditi nošnje od Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, Mađarske Baranje, Rumunjske, Italije, Češke, Slovačke, a moje je mišljenje kako je dobro na jednom mjestu pokazati to narodno ruho i rukotvorstvo onoga dijela hrvatskoga korpusa koji je izvan matične domovine. Iznimno mi je drago da to bude baš u Subotici, gradu bogate kulturne baštine, gradu koji obiluje kulturnim životom i zbivanjima, a mi ćemo akcent dati na baštinu Hrvata-Bunjevaca i Hrvata-Šokaca.

HR: Postoji li mogućnost da tu izložbu vide i svi naši Srijemci, recimo da se izložba naSubotici dislocira u Rumu, Mitrovicu i Petrovaradin, u okviru projekta kojega radi HMI i sprema »Dane Srijema« ove jeseni?

Dapače, bit će nam drago da se uključimo u projekt Hrvatske matice iseljenika, a mogu Vam reći da se naše izložbe inače sele iz grada u grad, tako da bi i ova izložba mogla obići čitav Srijem. Ja čak mislim da bi u Suboticu na otvaranje trebali doći voditelji društava i da budu otvoreni za struku i spremni poslušati savjete, jer tu će biti stručnjaci svih profila, etnolozi, povjesničari, folkloristi i sl. Puno se može naučiti i kada dolaze na naše smotre diljem Hrvatske, ja sam tu već spominjao Vinkovačke jeseni, Đakovačke vezove, Šokačko sijelo, Brodsko kolo, ali i ma i čitav niz smotri koje također imaju zavidnu tradiciju, pa želim spomenuti neke manje poznate, ali ne i manje uspješne, kao Smotra folklora Karlovačke županije u Ogulinu, Smotra Moslavačke županije u Kutini i Martinskoj Vesi, zatim Okučane i vrlo specifičnu smotru povratničkih društava i grupa s ratom stradalih područja, pa smotra u Polači, i ne bih pogrešio ako kažem da danas svaki gradić ima neku karakterističnu smotru.

HR: Postoje li određeni problemi glede autentičnosti narodnih nošnji i narodnog ruha koje je davno izišlo iz uporabe, ali je sastavni dio kulturno-umjetničkih društava, primjerice u Srijemu?

To jest problem koji se mora objektivno sagledati i uzeti u obzir sve otežavajuće okolnosti, a to je, da su se u dijelu Srijema narodne nošnje vrlo rano izobičajile, dakle, da je to tradicijsko ruho, posebice u gradovima, vrlo rano izišlo iz aktivne uporabe, pa danas i nemamo podataka kako je to tradicijsko odijevanje izgledalo. Drugo, veći je dio Srijema stradao u vrijeme Domovinskoga rata, ljudi su protjerani, pa je stradala i ta materijalna baština, te su danas kulturna društva suočena s problemom kako rekonstruirati narodno ruho, nešto što je bilo tradicijsko odijevanje njihovih djedova i baka, a nema autentičnih podataka, nema sačuvanih predmeta, čak niti u fragmentima, pa niti fotografija, koje su onda bile rijetkost. Stoga, društva često upadaju u zamku, pa se iz neznanja ili zablude često rekonstruira nešto što zapravo nije njihovo, prave se nekakvi uniformirani oblici, uzimaju se nekakvi predlošci iz Hrvatske, ali to nije odjeća toga kraja, to je možda nekada i bilo odijevanje pučkih zborova ili slično i nosi određenu simboliku izražavanja nacionalnoga identiteta, jer se razlikovalo od onih drugih, ali to nije tradicijsko odijevanje na tome području. Ponekad znamo imati i drastičnih primjera, ali se trudimo jasno i glasno ukazati na činjenicu da to nije njihovo tradicijsko ruho i nije autentično, a kada takve skupine dođu na manifestacije kao što su Vinkovačke jeseni, Đakovački vezovi ili slično, tada svijetu odašilju jednu sasvim pogrešnu sliku i pogrešnu poruku o načinu odijevanja.

U tome smislu mi želimo pomoći, ali moram naglasiti, nismo u mogućnosti zagrebati onaj najstariji sloj. Želimo ući u tradicijsko odijevanje dvadesetih ili tridesetih godina prošloga stoljeća, što je također tradicija. Tu već imamo utjecaj kupovnih tkanina, što nije čudno za ovo panonsko područje. Hrvati su u ovome području uvijek živjeli u nekakvoj interakciji i nije čudo da ima dosta mađarskih elemenata, isto kao što u Mađarskoj ima dosta hrvatskih elemenata i sve je to utjecaj međusobne komunikacije. Po mojemu sudu, bolje je pravilno izraditi replike i s početka 20 stoljeća, nego se kitit tuđim perjem. Naravno, nije to slučaj s cijelim Srijemom, jer u Kukujevcima vidim dobro očuvanu nošnju s utjecajem graničarske nošnje tipa iz okolice Otoka, Gibarac je također očuvao nošnju poput desetak sela iz okolice Iloka, zatim preko Dunava, Bač, Vajska, Bođani, Plavna, gdje su šokačke nošnje također vrlo dobro očuvane, pa i gore uz Dunav, Sonta, Monoštor i Bereg. Imamo i područje gdje su vrlo dobro očuvane bunjevačke nošnje, u Subotici i okolici, pa sve do Sombora. Dakle problem imamo u Mitrovici, Rumi, Petrovaradinu, Zemunu, ali ja Vam moram reći da je nama izazov raditi rekonstrukcije tamo gdje su oskudni podaci, gdje nađemo tek poneki fragment ili požutjelu fotografiju, neko sjećanje ili slično, pa onda kreće naš put rasvjetljavanja prave istine o tome što je autentično.