Arhiv tekstova

U subotičkoj Općini od školske 2002. /03. godine nastava na hrvatskom jeziku izvodi se, između ostalih, i u Osnovnoj školi »Matija Gubec« u Tavankutu. Prema riječima ravnateljice Stanislave Stantić Prćić u školi trenutačno ima dva odjela na hrvatskom jeziku. U odjelu prve generacije koja je polazila na hrvatskom, danas četvrtom razredu, ima 14-ero đaka, dok je u drugom razredu odjela na hrvatskom jeziku 7-ero učenika. 

Mogućnost slušati nastavu izbornoga predmeta hrvatski jezik sa elementima nacionalne kulture u nižim razredima koristi 10-ero, a u višim oko 50-ero učenika. 

Hoće li ove godine biti dovoljno učenika za odjel na hrvatskom, prema riječima ravnateljice, još nije poznato. Inače, u tavankutskom vrtiću u skupini predškolskog uzrasta na hrvatskom jeziku, ima osmero djece. 

PODRŽAVALI IDEJU OD POČETKA: Tome i Kata Vojnić Mijatov iz Tavankuta roditelji su sedmero djece. Najmlađa je Veronika koja ide u drugi razred odjela na hrvatskom jeziku u OŠ »Matija Gubec« kod učiteljice Slavice Ivković Ivandekić. Četvrti razred na hrvatskom u ovoj školi, koji vodi učiteljica Marica Skenderović, pohađa njihov sin Tomislav. Bernadica koja ide u peti i David koji ide u sedmi razred dva puta tjedno slušaju sate hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture koje za više razrede u spomenutoj školi drži Ljubica Vuković. Njihov sin Martin ide u drugi razred srednje škole, Pavle je završio za automehaničara i radi, dok najstarija kći Marija studira u Novom Sadu.

»Kod nas nije bilo nikakve dvojbe, jedni smo od onih koji su podržali tu ideju od samog početka, čak smo i druge roditelje ohrabrivali«, kažu Tome i Kata objašnjavajući zašto su svoju mlađu djecu, kada se za to stvorila mogućnost, upisali na nastavu na hrvatskom jeziku. »Po nama je to sasvim normalno da kao pripadnici jednog naroda, makar u osnovnoj školi, imamo mogućnost školovanja na materinjem jeziku«, objašnjava Tome. 

Budući da su im starija djeca nastavu pohađala na srpskom jeziku, oni ističu kako u odnosu na rad ovih i odjela na hrvatskom nema puno razlike. »Nikakav to bauk nije. Bilo je malo problema s iščekivanjem udžbenika na početku, ali se to ipak riješilo. A, to što udžbenike dobivaju besplatno je za svaku pohvalu«, kaže Tome. 

Tome i Kata smatraju kako bi u hrvatske odjele moglo biti upisano više djece, što, kako ocjenjuju, ovisi od roditelja, ali i od angažiranosti HNV-a. »Manjkavost je naše nacionalne zajednice neodlučnost, ali mislim da će uvijek biti onih koji će djecu htjeti upisati u hrvatske odjele. Mene hrabri kako je to riješeno kod mađarske zajednice, kako to opstaje i kako je organizirano«, kaže Tome.

Također, on smatra da učenicima koji završe osnovnu školu na hrvatskom, s obzirom da uče i srpski jezik, neće biti nikakav problem ukoliko u srednjim školama ne bude nastave na hrvatskom. Kako kaže, u njihovoj se obitelji govori i njeguje bunjevačka ikavica, koja je dio starohrvatskog dijalekta. A glede napretka njihove djece u svladavanju standardnog hrvatskog jezika kao i ocjena u školi, i on i njegova supruga su, kako ističu, veoma zadovoljni. 

OPREDIJELJENI ZA OVU MOGUĆNOST: Stipan i Ruža Stantić roditelji su dvije kćeri – Martine koja ide drugi razred na hrvatskom u OŠ »Matija Gubec« i Natalije, koja na jesen polazi u školu. Stipan kaže, da se i pokraj dvojbe, kada je već postojala mogućnost, stariju kći Martinu opredijelio upisati u hrvatski odjel. 

»Ona je treća generacija učenika koji pohađaju nastavu na hrvatskom. U njihovom razredu ima manje djece, što je mogućnost da se sa svakim učenikom radi više ponaosob. U prosjeku kada ima dvadesetoro i više djece, ima više i problema«, smatra Stipan. No, prema njegovim riječima, malobrojnost djece ima i mana jer je protivnik ideje kombiniranih razrednih odjela, koja se često spominje. »Bolje je i da ih je malo, nego da u jedan razred zajedno ide više generacija, što je po meni nelogično. Možda će zbog racionalizacije i malog broja djece u nekim selima, čak i u odjelima na srpskom, biti stvarani kombinirani odjeli, ali ipak meni se to kao ideja čini zastarjelo. Na svu sreću, za sada, nije tako«, napominje Stipan.

On dobrim ocjenjuje to što ova država omogućava obrazovanje na hrvatskom jeziku. Pomalo ga brine kako će se nastava razvijati u višim razredima, te smatra da bi »ukoliko negdje zapne« i Hrvatska, kao i dosad, trebala pripomoći. 

Na kraju razgovora Stantići kažu kako i svoju drugu kći Nataliju, ukoliko bude formiran odjel, planiraju upisati u prvi razred na hrvatskom.

ZADOVOLJNI ODLUKOM: Miroslav i Nada Tucić kažu kako je njihov stariji sin Alen krenuo kasnije u školu, te je tako sa svojim bratom Danijelom, bio prva generacija učenika u tavankutskoj školi koja je upisana u hrvatski odjel. Njih dvojica su danas učenici četvrtog razreda koji vodi učiteljica Marica Skenderović, a njihovi roditelji ističu kako i nakon četiri godine zadovoljni time što su ih upisali u ovaj odjel. »Nismo imali nikakvih problema zbog ove odluke. Bili su prva generacija, tada je to bilo nekako eksperimentalno. Sada kako vrijeme odmiče rezultati su vidljivi. Standardni hrvatski im dobro ide, a važno je da u okviru programa stječu i znanja o svom kulturnom identitetu«, kaže Miroslav, inače profesor u srednjoj Politehničkoj školi u Subotici.

On i njegova supruga, koji su od početka izabrali djecu školovati na hrvatskom, smatraju da oko ovog pitanja ne bi trebali dvojiti ni drugi roditelji. »Sve nacionalne manjine imaju obrazovanje na svom materinjem jeziku pa zašto ne bi imali i Hrvati. Nije to ništa ilegalno, ne radi se ništa iza leđa, država je to dozvolila. Ipak, čini mi se da sve druge nacionalne manjine mnogo više koriste ovo svoje pravo«, ocjenjuje Miroslav, navodeći neupućenost ljudi kao jedan od problema ovakve situacije.

Tucići su optimisti i nadaju se kako »ne može stalno biti ovakvo kako je sad«. Alenova i Danijelova majka Nada je članica Savjeta roditelja u tavankutskoj školi. Ona ističe da je zadovoljna ozračjem u školi, a slaže se i sa mišljenjem svog supruga, grafičkog inženjera, koji naglašava kako su udžbenici za nastavu na hrvatskom jeziku veoma ilustrativni i kvalitetni.