Arhiv tekstova
Dunjica
Na fotografiji je Ana Čoban, Melina (rođena Nimak, Tirikina, 1919. – 1999.), s Markom, sinom prvijencem, rođenim 1939. Marko se netom rodio, a kako je vrijeme babinja trajalo šest tjedana (kad se djeca nisu izlagala nepoznatima), prema tomu možemo zaključiti vrijeme snimanja. Fotografija je namijenjena ocu i suprugu Stipanu koji je tada služio vojsku SHS u Užicu.
Dijete je povijeno u perjani jastuk (vankuš) koji se u Sonti zvao dunjica. Dunjica je bila u obliku četverokuta. Stranice su dužine oko 80-90 cm. U jastučnicu se stavljalo nešto manje perja nego u pravi jastuk radi toga da se dijete može lakše umotati, a i da mu ne bude pretoplo.
Dunjica se postavila tako da se na jedan od kutova položila dječja glavica, a na suprotnom kutu noge. Lijevi i desni kut je bio slobodan. Dijete se ispružilo pravo i ruke su mu se položile ravno uz tijelo. Donji kut se prebacio preko nogu, pa sve do pasa. Desni i lijevi kut se prebacio jedno preko drugog i cijela dunjica se omotala uzicom. Ona je široko ispletena od raznobojnih niti vune u devet, pa sve do jedanaest niti. Na kraju se čvršće svezala. Dijete se nije moglo pomjerati u dunjici. Vjerovalo se ako je čvršće vezano da će se kosti pravilno razvijati i da neće imati krive noge i ruke. Djeca su se toliko privikla na ovakav način življenja da su poslije previjanja i hranjenja, čim ih mati stavi na dunjicu, sama ispružila ruke i noge bez opiranja. U dunjici se dojenčad držala sve do puna četiri mjeseca, jedino ako su izrasla, onda ih se ranije oslobađalo dunjice. U ljetnim mjesecima mati je često razmatala dunjicu da olakša djetetu, tj. da smanji toplotu, a i dijete se držalo u sobama duboke hladovine zemljanih kuća nabijača. Ovako su se djeca povijala sve do kasnih šezdesetih godina XX. stoljeća.
U dunjici su se djeca nosila i na krštenje koje se obavljalo po mogućnosti istoga dana po rođenju ili već sljedećega. Budući da je bila velika smrtnost novorođenčadi, žurilo se na krštenje, jer nekršteno svećenik nije pratio na groblje. Narod je vjerovao da dijete neće vidjeti lice Božje ako nije kršteno.
Po selima nije bilo kupovnih pelena, te su se majke dovijale na razne načine. Najčešće su pelene bile skrojene od iznošenog rublja, košulja, skutova i slično. Kako i toga nije bilo u izobilju, onda su se za pelene brinule i bake, majke, tete, ujne i strine da bi namakle potrebnu količinu. Prale su se ručno u kišnici ili običnoj vodi domaćim sapunom sve do konca pedesetih i početka šezdesetih godina XX. stoljeća. Matere su često imale izranjene ruke, jer je domaći sapun bio jak zbog sadržaja masne sode, a i previše rublja mnogobrojnih članova obitelji. Događalo se da je u obitelji istovremeno po nekoliko djece bivalo u pelenama, jer nije bilo nikakve zaštite od trudnoće.
Mali Marko s fotografije je obučen tipično za to vrijeme. Na glavi ima kapicu koju su Sonćani zvali kudrava šepica. Svaka krojačica ili ženska osoba koja je u to vrijeme imala šivaći stroj znala je napraviti ovako lijepu, rekla bih čudesnu kapicu. Ona je znalački kreirana, uvijek od novih materijala s ukrasima od čipaka. I tu se pokazuje iskonska ljubav žene prema budućem djetetu. U njoj je utkana sva radost i strepnja za budući život.
Mama s fotografije je obučena u kupovni džemper, cveder. Pripasala je pregač na zmijice, koji je od svile. Na glavi je rubac, koji vjerojatno ima nijanse boje kao što je boja na pregači. Iroškinja je. Odaju je ekleraji od skuta, odnosno čipke od potsuknje. Obuvena je u papučice od brokata s čipkom. Ona je stara tek dvadeset godina, ali se da primijetiti ozbiljnost prihvaćanja tereta života i djeteta koje je pristiglo.
Ruža Silađev
