Arhiv tekstova

Na sjeveru vojvođanske ravnice, u gradu koji niti danas nema zatvoreno klizalište, a gradski bazen je natkriven privremenim balonom, Mirko Vujković (1943.) već pola stoljeća neumorno radi sa subotičkim hokejašima i vaterpolistima. O neobičnom sportskom dualitetu dva posve različita sporta, kojima je jedina dodirna točka različito agregatno stanje vode, razgovarali smo pod kupolom bazena na kojemu svakodnevno obavlja dužnost trenera vaterpolske momčadi »Spartaka«.

4Što je bilo prvo u Vašem sportskom izboru? Hokej ili vaterpolo?

U biti, uz ova dva sporta koja su obliježila veliki dio mog života, bio je i rukomet kojim sam se, također, aktivno bavio. A sve je to započelo još davno na Paliću gdje smo, ovisno o sezoni, igrali prvo vaterpolo, a potom u zimskom periodu, kada bi se jezero zaledilo, hokej. Glede rukometa, njime sam se bavio aktivno, igrajući u momčadi beogradskog Partizana.

4Ipak, već zarana ste se opredijelili za zvanje sportskog trenera. Kakvo je Vaše temeljito sportsko obrazovanje?

U Pragu sam završio Višu trenersku školu, smjer hokej.

4Unatoč činjenici da trenutačno niste angažirani u hokeju, čini se kako Vam je ovaj ledeni sport ipak najdraži od svih s kojima ste proveli proteklih 50 godina.

Istina je da mi je hokej prvi sport u srcu i moja najveća sportska ljubav, a i glede samih ostvarenih rezultata, te perioda od 1981. do 1995. godine kad sam vodio reprezentativne selekcije od juniroske do seniorske momčadi nacionalnog tima.

4Koje biste rezultate izdvojili kao najznačajnije u svojoj uspješnoj trenerskoj karijeri?

Tu su nekoliko titula prvaka države u mlađim kategorijama, od pionirskih do juniorskih, posebice dvije juniorske titule prvaka ondašnje zajedničke države, ali jamačno jedan od vrednijih je osvajanje drugog mjesta 1981. godine u B skupini svjetskog prvenstva za seniore. 

4Pola stoljeća kasnije u subotičkoj hokejaškoj sadašnjosti gotovo da nema ništa novog. Dvorane i dalje nema…

Nažalost, mnogo smo pali u odnosu na neka prošla vremena. Žao mi je i te djece koja nemaju adekvatne uvjete za rad. Šteta, jer imamo veliku tradiciju i uspjehe u ovom sportu. Nekada je Subotica, uz Jesenice (Slovenija) bila najveći centar hokeja.

4Razgovor vodimo pod kupolom gradskog bazena, na kojemu danas radite u ulozi trenera vaterpolske momčadi »Spartaka«. Unatoč velikim najavama još uvijek nema pravog zatvorenog gradskog kupališta.

Za razliku od hokeja, koji je postao čisti sezonski sport, vaterpolo se ipak, zahvaljujući ovoj kupoli, može igrati cijele godine i uvjeti su solidni. Primjerice, trenutačna temperatura vode je 26 stupnjeva, unutra je toplo i možemo kontinuirano trenirati.

4U čemu se sastoji Vaš trenerski angažman u vaterpolo klubu?

Obnašam dužnost trenera prve momčadi, ali mi gotovo da niti nemamo seniorsku selekciju, jer sve su to članovi juniorske i kadetske momčadi. Natječemo se u B ligi, jer nismo imali financijskih sredstava za nastavak natjecanja u A (prvoj) saveznoj ligi. Pa ipak, nastojimo sačuvati tradiciju vaterpola na ovim prostorima.

4Kako biste protumačili već spomenutu specifičnost Subotice, grada iz ravnice, koji ima veliku tradiciju u dva posve netipična sporta za matični prostor?

Velike zasluge za razvitak hokeja i vaterpola ponajviše imaju braća Ladocki, koji su nas – ovisno o godišnjem dobu i sezoni, trenirali i učili na Paliću. Također, individualno gledano, velike zasluge imaju Subotičani koji posjeduju veliku disciplinu i marljivost u vezi treniranja sporta za koji se odluče, ali i »urođenu« kulturu za sve kolektivne sportove.